RECENZIJA “FILOZOFSKIH ESEJA “ BRANKA MILIĆA

dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Branko Milić je napisao novu knjigu Filozofskih eseja koja se pojavljuje nakon opsežne njegove Povijesti filozofije koja je objavljena u Zagrebu . Ovo je također jedan veliki kompendij filozofskih ideja koje se promatranju u njihovu povijesnom razvoju I s obzirom na socijalne implikacije različitih filozofija I kako je ta filozofija korespondirala sa socijalnim prilikama određenoga vremena. Znači nije ovdje riječ samo o filozofskim analizama nego I o sociološkom karakteru I pozadini svake filozofije. I ja odmah moram reći da sam poput Epikura “uživao” čitajući ovo veliko djelo . A uživao sam u “normalnosti “ I “zdravlju” autorove filozofije jer smo mi na prostorima bivše države decenijama bili na udaru Praxisa za kojeg se na koncu ispostavilo da je bio teško bolestan od Blocha, Heideggera ili Marcusea. Točno prema stajalištu Friedricha Nietzschea da filozofija djeluje profilaktički naime da zdrav čovjek od nje postaje zdraviji a bolestan još bolesniji. Pokušat ću to potkrijepiti primjerima filozofa zagrebačke filozofske škole koja mi je I najbliža jer sam bio njihov student pa je u nekom smislu jasno da ovu školu poznajem najbolje .A nakon toga pokušat ću dati svoje mišljenje I o ovoj knjizi koja za mene predstavlja jedno veliko otkriće na koje smo čekali već nekoliko godina.

Prvo bih htio spomenuti slučaj profesora Milana Kangrge , jednog od utemeljivača jugoslavenske praksis filozofije koji je 2006 godine ( 2010) objavio u Beogradu svoju zadnju knjigu Spekulacija I Filozofija u kojoj je sabrao sve svoje najvažnije misli. I on je za taj svoj poduhvat rekao da je “produbio samoga Marxa” jer to nitko prije njega nije znao tako dobro pa je u svojoj megalomaniji zapisao:

Uspije li autoru bar u tom smislu zainteresirati čitatelja, da po-

kuša razmisliti o svom svakidašnjem životu, onda će time djelomi-

čno biti „naplaćen njegov trud“, a i Marx će nakon toga biti svakako

nešto „bliži“ onima koji nisu opterećeni raznim predrasudama ili

nametljivosti kapitalističko-ideološke propagande totalno „anti-

marksovski indoktrinirani“! Živimo u eri falsifikata i propagandi-

stičkih laži, i često je teško snaći se čak i u najbanalnijim životnim

situacijama, jer smo neprekidno izloženi svjesnim ili nesvjesnim

dezinformacijama (na televiziji, radiju, u štampi i drugim medijima,

što manipulatorima javnosti stoje danas na raspolaganju) (10)

Autor smatra, i to je kao bitno nastojao pokazati i izvesti u

ovoj knjizi, da je upravo spekulacija taj put u smislenost života, ko-

ji može biti – možda?! – „spasonosan“ za sve nas kao suvremenike

(ljude), u našemu toliko potrebnom i gotovo neophodnom samo-

otrežnjenju u uvjetima – otuđenosti i postvarenosti cjelokupnog ži-

vota u svim njegovim aktualnim oblicima. Utoliko je ovdje i raz-

matranje tog spekulativnog bitnog momenta života – s onu stranu

postojećega – mišljeno ujedno kao pravo i primjereno „uvođenje“

u Marxovu misao kao istinsku samosvijest epohe u kojoj živimo. (11)

I sada mi vidimo dokle seže ova filozofija koja nas uvjerava da se trebamo “otrijezniti” jer smo previše pili ...A u završnom poglavlju ove knjige a primjereno tome vlastitom “otrežnjenju” on će pored klasika marksizma spomenuti I Žaka Monoa zahvaljujući kojem je dospio do toga da desna strana mozga predstavlja “mutež” I da ne može svatko biti intelektualac:

Ako je pak tome tako, onda se moramo upitati može li se sva-

ki mozak – kao što to pita i odgovara Leibniz za svoj pojam aper-

cepcije (samosvijesti) – doista potruditi da dođe do te spoznaje, ali

je time ujedno implicirano pitanje: dospijeva li svako tzv. ljudsko

biće do toga da bude čovjek kao samosvjesno biće, koje bi u svako

doba bilo toliko – „kritično“ prema sebi i svemu što ga okružuje?!

Ili: najčešće ostajemo na nivou te „desne strane mozga“ koja je

u stanju „muteža“ ili „pomućenosti“ toliko da iz toga ne može pro-

izići nešto „jako dobro“ kao rezultat (čime se odmah nameće pita-

nje: može li desničar biti intelektualac?)? (399)

Velika filozofija nema što!

Ili na primjer pogledajmo “zdravlje” njegovoga “oponenta” sa iste katedre filozofije u Zagrebu Branka Despota koji je dao intervju časopisu Spectrum studenata KBF a pod imenom O razmimoilaženju čovjeka naspram samoga sebe I Drugih:

Spectrum: Zašto se današnji čovjek osjeća iz‑bačen u svijet?

Zašto više ne govori Bogu?

B. D. Dan je svaki dan (i noć). Današnjica je Dan u svim danima.

Otuda je nužno, pita li se za zašto današnjosti čovjeka ili ma

čega drugog, prethodno postaviti pitanje porijekla osebujne

današnjice (epohe, vijeka, doba, vremena). Današnjica je oči-

gledno takovo vrijeme kojemu je sve bivše i sve buduće ono

koje više nije ili ono koje još nije. To je vrijeme koje ništi kako

svoju prošlost tako i svoju budućnost i vremeni svoje puko

sada kao jest‑biti. To i takovo vrijeme nužno iz‑bacuje svako

(uvremenjivo) bijúće na površinu onoga sada‑jest. Čovjek tu

svagda (svagdan) tek sada‑jest, iz‑bačen iz punine vremena u

zgoljnu su‑vremenu prazninu stvari među stvarima i drugih,

drugog čovjeka i to kao pojedinca (individuum, a;tomon), a

cjelina toga drugog (stvari, društvo, priroda), u svjetlosti (ili

mraku) današnjice, zove se svijet. Čovjek se osjeća iz‑bačen jer

jest tako da je iz‑bačen kako iz vremena tako i iz sebe sama

(iz svoga bitstva, naravi, zajedništva bitstva i punog vremena)

na površinu onoga jest‑sada‑biti.

I mi sada vidimo kako taj KUPUS od pojmova biva prihvaćen kao velika svjetska filozofija, da čovjek pukne od smijeha. Pored toga da to nitko od studenata uopće ne razumije, a ne razumije jer je BOLESNO - a onaj tko je bolestan taj treba da se leči.

I konačno bih zaključio sa filozofijom poznatoga Žarka Puhovskog koji govori o razlici “totalitarizma” I “diktature “ I to ne bilo gdje nego baš na stranicama Muzeja Jugoslavije u Beogradu jer se oboje asocira sa tom Titovom Kućom cvijeća : “podsjećajući na narav totalitarizma” gdje se “dokazuje ljubav prema velikom vođi” jer “totalitarizam počiva na ljubavi “ za razliku od diktature koja počiva na strahu: “totalitarizam polazi od toga da onaj koji ima moć nije objekt straha nego ljubavi” “masovna ljubav spram vođe uspostavljanje jednog odnosa u kojem se ukida razlika društva I države, privatnoga I javnoga I privatni osjećaji prelaze u javnost, postaju dio javnoga I političkoga diskursa I tako cementiraju moć vođe” Da čovjek pukne od smijeha jer je to na stranicama Titova groba pa u neku ruku zastrašuje to pljuvanje po mrtvome čovjeku I to još od njegove rodbine. I onda jos se postavlja pitanje da li je Jevrejima u Njemačkoj Fuhrer bio objekt ljubavi ili straha I da li je taj poredak bio totalitarizam ili diktatura. Isto vrijedi I za naš slučaj u Jugoslaviji koja je pokušavala, recimo to sasvim otvoreno, stvoriti jedno društvo dostojno čovjeka , kako bi ljudi živjeli u miru , ljubavi I prosperitetu. Sve je to Žarku Puhovskom banalno!

Za razliku od ovoga KUPUSA zagrebačke filozofske škole ovdje se imamo prilike susresti sa prekrasnom filozofijom jednoga zaljubljenika u mudrost koji sustavno u povijesnom slijedu izlaže najvažnije filozofske ideje na jednostavan I razumljiv način. I ja općenito mislim da je u našoj filozofiji bilo previše nerazumljiva sadržaja jer su se naši filozofi ogriješili o semantiku I sintaksu jezika I to ne bez posljedica naime da ih se shvaća čudacima koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom. To je sasvim u suprotnosti sa gledanjem starih Grka kod kojih su filozofi bili poštovani I ugledni građani polisa ili su pak bili zakonodavci I upravitelji države. Na žalost danas su filozofi predmet poruge I ludosti.

Naš autor prati razvoj filozofskih ideja I to od Miletske škole pa sve do najnovijih filozofija Pontija, Deride ili poznatoga japanskoga filozofa Fukujame na način da je autoru stalo do same filozofije za koju vjeruje da je :

Filozofija, kao jedan od najstarijih oblika ljudskog traganja za istinom, nije samo akademska disciplina, već i temeljno refleksivna delatnost koja oblikuje razumevanje čoveka o sebi, drugome i svetu. Od svojih najranijih formi u predsokratskim spekulacijama do savremenih analitičkih I kontinentalnih škola mišljenja, filozofija ostaje mesto gde se susreću ontološka pitanja sa sociološkom uslovljenošću ljudske egzistencije. (2)

Filozofiju možemo pronaći svugdje, u govoru , u novelama I romanima, poeziji, znanosti, umjetnosti ali potrebno je shvatiti da biti filozof implicira nešto što bismo mogli nazvati tijelom onoga što su u starom vijeku skeptici nazivali bios , što je svakodnevni život, kada su kritizirali druge filozofe da ne primjećuju svakodnevne pojave života, česte manire gledanja I djelovanja što je prema skepticima pretpostavljalo poštovanje običaja I zakona zajednice , pa onda prakticiranje umijeća ili trgovine, zadovoljenje tjelesnih potreba I vjeru u nužnost I neumitnost ljudske akcije. Ali u Platonovim dijalozima Sokrat se zove atopos što znači neklasificirani. Ono što njega čini atopos je precizno činjenica da je on philo-sopher u etimološkom smislu te riječi , da je on zaljubljenik u mudrost . A za mudrost je Diotima rekla u Platonovom Simpozionu da to nije ljudsko stanje nego da je stanje perfekcije bitka I spoznaje koja jedino može biti uzvišena I sveta. To je takva ljubav prema mudrosti koja je strana ostalome svijetu , koja čini filozofa strancem u tom svijetu. Ali to je daleko od KUPUSA naših filozofa jer su Grci svagda bili razumijevani kao ljudi dostojni divljenja a ne ljudima kojima se podsmjehuje I ruga.

I ja mislim da ova knjiga jest jedan takav filozofski kompendijum koji je dostojan svake pažnje I ja je osobno toplo prepuručem za čitanje , objavljivanje I štampanje.