DUŠEVNOST  I PSIHIJATRIJA

 

 

 

 

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

S obzirom na ovo stajalište o predominantnoj prevazi psihoanalize  u tumačenju  i razumijevanju ratnih trauma kao i umjetničkih tvorevina, jer je to kod Koče Popoviće tobože istoga reda  , ja mislim da je nasuprot Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnoga potrebno potražiti neke alternative koje bi bile primjerene vremenu u kojem živimo  koje se značajno razlikuje od vremena naših prethodnika. Ja pri tome mislim prije svega na filozofska i medicinska nastojanja Karla Jaspersa i na njegovu Opću psihopatologiju  koja je postavila  vrlo visok cilj. Ona bi htjela u odnosu na njen predmet  udovoljiti zahtjevima  univerzalnoga znanstvenoga htjenja i da služi liječnicima i svima koji se tematski bave čovjekom. Područje psihopatologije se prostire i na sve duševno , na sve ono što se može obuhvatiti u pojmove stalnog značenja  i saopćavanja. Svejedno je što se isti fenomen koji je predmet estetičke analize, etičke procjene ili povijesnog interesiranja  istovremeno proučava i psihopatološki. Ovdje su posrijedi dva svijeta  koja  se  dodiruju. Između znalaštva i znanosti  ne postoji konačna granica , čak bi se prije moglo reći da okviri znanosti  neprestano sve dalje prodiru  u sfere znalaštva. Znalaštvo time nije ugroženo već i samo stiče nova područja. Ali tamo gdje je  moguća znanost uvijek joj dajemo prednost  nad znalaštvom.

 

O tom znalaštvu psihoanalize pisao je Jaspers kritički i u svojoj Psihopatologiji ali i u drugim svojim radovima i ja bih ovom prilikom  uputio na svoj tekst pod naslovom Osporavanje psihoanalize u svijetlu nazora Karla Jaspersa I Sjepana Zimmermana koji je objavljen prvi puta 1994 godine  u časopisu Obnovljeni život Instituta Družbe Isusove  u Zagrebu i onda ponovno u knjizi Polemika  u mojim Sabranim djelima. Ja naravno ne bih sada htio ponavljati ta stajališta  samo bih htio izraziti slaganje sa oba autora koji su istakli da psihoanaliza pretpostavlja  da u svjesnom  budnom stanju  nastupaju mnogi doživljaji  asocijativno provocirani  po nekim iz svijesti  potisnutim kompleksima  koji su u životu nekoga čovjeka  imali osobitu ulogu. Zato treba analizirati i potražiti  vezu između izvjesnih događaja  i njihovih faktora s kojima su nesvjesno asocirani. Odatle je Freud  istaknuo za religioznu vjeru  da je ona iluzija  ili joj je priskrbio  psihopatološko značenje  da je riječ o religiji kao ‘’opsesivnoj neurozi’’. S druge strane Zimmerman  upozoruje da je pogibeljno prolaziti kroz život bez religije. Štoviše vjera čini bitnu sastojinu ljudske duševnosti, a znači tumačenje svijeta i života čovjekovog. Vjera uzeta u svom iskonskom stanju ili po svom prirodnom razvitku  psihologijski je  osnovana na promatranju svijeta . Do vjerskog naziranja ne vodi samo mišljenje  nego također maštanje  i osjećajnost. Zato su vjerska mašta i osjećajnost  stvorili  svoja božanstva  u različitim oblicima . Religija ne obuhvaća samo spoznavanje božanstva  nego i voljni odnos prema njemu. Pored toga da se religija oslanja na tradiciju i na autoritete a ne samo na umovanje  pa bismo mogli reći  da dok filozofija znači nazor  o božanstvu  religija znači životno, voljno općenje  s božanstvom. Kako se božanstvo  shvaća tako  da je nesastavljeno  sa svijetom  i da je  samoodsebno osobno biće, naziva se u  potpunom znamenovanju te riječi -Bog. Svezu čovjeka  s Bogom,  koliko je čovjek od Boga zavisan,  zovemo religija  u objektivnom smislu  a religioznost ili vjera, religija u subjektivnom smislu, znači ukupnost duševnih doživljaja , osjećajnosti, suđenja i htijenja  kojima pojedinac i društvo svoju zavisnost od Boga proživljuju. Zato Zimmerman na primjer upozorava nasuprot uvriježenom stajalištvu psihoanalitičke škole da religioznost obuhvaća  sva područja duševnoga života

 

Dostojevski se pita ‘’ Što bi bilo, kada Boga ne bi bilo? Sve bi bilo dozvoljeno!’’ Stoga je razloga  suvremeni obrat ka vjeri. Isto je i kod Jaspersa kod  kojeg postoji osjećaj za realnost ali i za transcedenciju bez koje ne možemo zamisliti smisleno življenje. I ta se osnovna ideja pojavljuje u cjelokupnoj njegovoj Psihopatologiji a mi ćemo ovdje upozoriti samo na jedan aspekt te psihopatologije naime na  problematiku Svijesti o realnosti i sumanutim idejama. ‘’Što je sumanutost u stvari jeste osnovno pitanje psihopatologije’’ ( str 89). Doživljavanje  u čijim okvirima se javlja  sumanutost predstavlja iskustvo i mišljenje o stvarnosti: Međutim što je to stvarnost? To je ono po sebi postojeće kada je razlikujemo  od onoga kako nam se predstavlja . Ono objektivno  kada stvarnost kao općevažeću misao razlikujemo  od subjektivne zablude. Istinsko postojanje   kada stvarnost razlikujemo  od posljedica i zamaskiranosti. Ili stvarnost nazivamo  postojanje u vremenu i prostoru  kada je kao realnost  razlikujemo  od apstraktno prihvatljivog  idealnog postojanja, recimo matematičkih predmeta. Ali stvarnost je i doživljena stvarnost. Zato je stvarnost ono što je zbiljski , otjelotvoreno opažanje . Stvarnost je u svijesti  o postojanju kao takvoj. Stvarno je ono što nam  pruža otpor. Otpor je  ono što koči kretanje našega tijela i otpor je sve ono što sprečava  neposredno ostvarenje  naših težnji i želja. Od neposredne realne izvjesnosti treba razlikovati sud o realnosti. Odatle Jaspers karakterizira područje sumanutosti  na  ‘’izostalu svijest  o postojanju i egzistenciji...Ali sumanutost znači  preobražaj u obuhvatnoj svijesti o realnosti ‘’  Odatle slijedi  da se sumanutost izražava rasuđivanjem. Samo tamo gdje se razmišlja  i prosuđuje može nastati sumanutost. Stoga se sumanute ideje nazivaju  i patološki  krivotvoreno rasuđivanje. Nerjetko se sumanutost bolesnika  javlja  u njihovom  metafizičkom doživljaju. Ovdje prestaje  svaka procjena točnog i pogrešnog, istinitog i neistinitog. Mi možemo proučavati paranoičko doživljavanje , i utvrditi njegovu uvjetovanost  od bolesnog procesa pa ipak doći do zaključka da metafizički pogledi  nastali u ovom sumanutom doživljavanju , kao slike ili simboli iz sasvim drugačijih motiva dobijaju kulturni značaj  u tumačenjima zdravih ljudi.

 

Stvarnost je realnost u prostoru i vremenu. Prošlost, budućnost i sadašnjost su zdravom čovjeku stvarne ali na različite načine . Stalno proticanje vremena može dovesto do toga da sve  izgleda  nestvarno, prošlost više ne postoji, , budućnosti još nema  a sadašnjost se nezadrživo gubi. Vremenska realnost nije isto što i  sama stvarnost. Ova stvarnost je kao ustava vremena i sva metafizička svijest  je iskustvo i potvrđivanje  ove stvarnosti. Ako je ona istinski shvaćena onda je nazivamo vjerovanjem. Ako se objektivira u neko opipljivo  postojanje u svijetu onda je nazivamo sujevjerjem . Koliko mnogo čovjek teži za ovakvim apsolutnim osloncem  u realnosti svijeta pokazuju praznina  i beznadežnost  u koje čovjek najčešće upada  kada mu  se oduzme ova  apsolutnost njegovoga sujevjerja. Sujevjerje je u neku ruku normalna sumanutost. Samo vjernik, transcendirajući u svijetu  može biti svjestan postojanja  u simbolici svekolike egzistencije zahvaljujući  bezuvjetnosti vlastitoga življenja  i djelovanja  i to lebdeći iznad oba, a ne  gubeći tlo ispod nogu.

 

Obično se kaže da se kod paranoičkih osoba potresenost svojega ja  ogleda u doživljavanju propasti svijeta. To ipak nije dovoljno razumijevanje . Doživljaj propasti svijeta  je po svom sadržaju duboko religiozan  doživljaj, jedna simbolička istina  za egzistenciju čovjeka  koja opstoji već tisućama godina , i ako hoćemo da ga shvatimo  mora se sagledati kao takav, a ne samo kao psihopatološki fenomen. Religijsko iskustvo prema Jaspersu ostaje  ono što jest, svejedno da li ga ispunjava  svetac ili duševni bolesnik, ili se nad takvim  iskustvom  u sebi sjedinjuju oba. Kada je u pitnju empirijska realnost, sumanutost je oblik bolesne  pojave znanja  i zabludjelosti, a vjera i sujevjerje  kada je riječ o metafizičkoj stvarnosti.

 

Odatle, naravno, uočavanje bolesne pojave znanja i zabludjelosti već u prvoj rečenici Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog a ona glasi: ‘’Mišljenje je proizod materije’’. Nije nam posve jasno što Popović drži  mišljenjem niti što drži materijom jer je moguće postaviti i tvrdnju da je  ‘’Mišljenje proizvod duha svetoga’’ i ovo bi imalo istu valjanost kao i prethodna tvrdnja. To nije dakalo razlika materijalizma i idealizma, niti se ovdje materija drži fundamentom na kojem počiva cjelokupna zgrada našega bitka i svijeta u cjelini, po čemu mi bi bili materijalisti, jer se postavlja pitanje Što je to materija? na kojeg naravno nemamo adekvatnoga odgovora. Znači to  i dalje ostaju nepoznanice za naš ograničeni um i postoji naravno mnogo pojmova u našem mišljenju kojima ne razumijemo striktno značenje nego ih dohvaćamo intuitivno.

I sada se naravno postavlja pitanje koliko te sumanutosti ima u cjelokupnome mome djelu da se za moju osobu može reći da je paranoik, ili psihotik i teški duševni bolesnik. Kada banalnost stane da mašta!

Ali ja bih rekao da Jaspers  razmišlja u smislu egistencije kojoj je trajno osiguran transcedentalni fundament. Konkretno to je borba  za svoju vlastitost koja nije svakodnevna neuroza suvremenoga čovjeka  nego je ona borba  za svoje Ja  ili duh u nama  koji kada se jednom otkrije  ostaje stalni kamen međaš  u egzistenciji  koja je  promjenjiva i koja je moguća. Ali  je riječ o  egzistenciji  preko koje transcedencija  uspostavlja odnos  sa smislom Cjeline , a za koju je rečeno  u Evanđeljima : Što vrijedi čovjeku  da zadobije cijeli svijet, a dušu svoju izgubi!

 

I konačno ja bih rekao  da se sa ovim prilogom u Jaspersovoj Općoj psihopatologiju u  neku ruku iscrpljuje cjelokupna tematika paranoičkoga ponašanja koja je kod Koče Popovića shvaćena bilo bolesnom demonstracijom duše koja pati ili pak stvaralačkom silom koja može preobraziti svijet u cjelini. S tim da treba upozoriti na limite psihoanalitičkoga objašnjavanja i tumačenja koji su  u srpskome nadrealizmu nepravedno precjenjeni. I uopće  je situacija kod nas  u socijalističkome režimu bila, poučena iskustom Popovića, u znaku dominacije psihoanalitičkih škola koje su postupno uvođene u naše psihijatrijske bolnice i klinike neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata

Sa stajalištima naših političkih prvaka da se sada može slobodno baviti psihoanalizom i na taj način zadati posljednji udarac licemjernosti građanskoga svijeta odnosno primitivizmu neobrazovanoga stanovništva nove države. Na koncu se sa novim političkim konstelacijam na Balkanu odustalo od psihoanalize i ona više ne igra  glavnu ulogu u psihijatrijskim razmišljanjima i praksi naših  liječnika.