DA LI ZNANOST MISLI

Zlatan Gavrilović Kovač

Ovaj slučaj teorije Big banga I njene popularnosti danas od sveučilišnih profesora, državnika do čistačica u duševnim bolnicama...govori u neku ruku o tome da znanost ne misli. I mi se ovdje ,iako to rijetko činimo, pozivamo na Heideggera koji je isto tako zapazio da današnja znanost zapravo ne misli:

“Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv.” ( Što se zove mišljenje) I to je istina da se znanost uopće ne pita o nekim svojim fundamentalnim postavkama ili kao u našem primjeru astronomije - da nabacuje hipoteze bez ikakvoga smisla I poretka na isti način na koji se kukuruz nabacuje kokoškama. Misliti, naime, znači u Heideggerovom smislu sebe samoga staviti u pitanje a to se baš ne čini u svakodnevnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu subjekt a ne samo objekt znanstvene analize. To stajalište da znanost ne misli je formulirao Heidegger 1952 godine, od tada on govori o toj problematici s tim da je iz perioda Bitka I vremena držao da postoje krize u znanostima s obzirom na “neprozirnu” reviziju temeljnih pojmova Nivo jedne znanosti određuje se iz toga koliko je ona sposobna za krizu svojih osnovnih pojmova. U takvim imanentnim krizama znanosti dolazi do kolebanja odnosa pozitivno istraživajućeg ispitivanja prema ispitivanim stvarima. Danas su se posvuda , primjećuje Heidegger ,u različitim disciplinama probudile tendence da se istraživanje premjesti na nove fundamente. Prvo, to znači da znanost ne postavlja pitanja o svome predmetnom području nego riješava zagonetke postojanja. A onda se iz svoje bolesti počinje pitati o svojim fundamentima. To su onda krize znanosti a dobar primjer je upravo suvremena astronomija kod koje se više ne zna sasvim precizno što je egzaktna prirodna znanost a što hrpa nebuloza I izmišljotina Zato Heidegger smatra da “matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna…”

Međutim to nije jedina opasnost kada je o prirodnim znanostima riječ nego postoji opasnost od onoga matematičkoga u samim znanostima s obzirom na realnost čovjeka. U jednome intervjuu kojega je dao jednome budističkome svečeniku spomenuo je velikoga njemačkoga fizičara Maxa Plancka koji je izjavio :” Realno je samo ono što je mjerljivo”. Onda se Heidegger našao u čudu kako to znanost pokušava na matematički način tumačiti I razumjeti I objasniti čitav ljudski život. I u toj tendenciji je vidio jednu realnu opasnost za suvremenoga čovjeka. Međutim na njegovom se udaru našao Planck sa kojim je dijelilo čitavao mnoštvo zajedničkih momenata pored ostaloga da su oboje predstavnici njemačke znanosti. Plank u jednom svogm radu iz 1936 godine ( A ja se ovdje koristim engleskim prevodom ) Filozofija fizike napominje:

“ I to vrijedi i za čovječanstvo. Bilo bi ludost pokušavati steći razumijevanje čovječanstva proučavajući niza ljudi, ma koliko veliki bili; jer svaki pojedinac pripada nekoj zajednici, obitelji, klanu ili naciji - zajednici čiji dio mora biti, kojoj se mora podrediti i od koje se ne može nekažnjeno odvojiti. Iz tog razloga, svaka znanost, kao i svaka umjetnost i svaka religija, izrasla je na nacionalnim temeljima.

Nesreća njemačkog naroda bila je da je to toliko godina bilo zaboravljeno.” ( str.35)

Ali je greška Heideggera jer je uputio kritiku čovjeku koji je pored kvantne fizike I svojih konstanti govorio o jednakosti I pravičnosti čovjeka:

“Pravda je neodvojiva od istinitosti: pravda,

uostalom, jednostavno znači dosljednu primjenu

u praksi etičkih sudova koje donosimo

o mišljenjima i postupcima. Zakoni prirode ostaju

fiksni i nepromijenjeni bez obzira primjenjuju li se na velike ili na

male pojave, a slično tome i zajednički život

ljudi zahtijeva jednaka prava za sve, za velike i

male, za bogate i siromašne. Nije sve u redu s

državom ako se pojave sumnje u sigurnost zakona,

ako se na sudovima poštuje rang i obitelj, ako

bespomoćne osobe osjećaju da više nisu

zaštićene od pohlepe moćnih susjeda,

i ako se zakon otvoreno krši iz razloga

takozvane svrsishodnosti “( Ibid. str.37)

On je smatrao da će budućnost pokazati je li napredak moguć u ovom smjeru i koliko daleko će nas odvesti. Ali kakve god rezultate na kraju znanost otkrila, sigurno je da nam nikada neće omogućiti da shvatimo stvarni svijet u njegovoj cjelini, baš kao što se ljudska inteligencija nikada neće uzdići u sferu idealnog duha: to će uvijek ostati apstrakcije koje po samoj svojoj definiciji leže izvan stvarnosti. Ništa nam, međutim, ne brani da vjerujemo da možemo napredovati

stalno i bez prekida prema ovom nedostižnom

cilju; i upravo je zadatak znanosti sa svojim stalnim samoispravljanjem i samousavršavanjem

da neprestano radi u tom smjeru nakon što se prepozna da je to jedini pravi smjer – smijer pun nade. Ima mnogo optimizma Plancka u ovakvom njegovom razmišljanju.

“Ipak, na kraju bismo mogli biti u iskušenju pitati je li

takva neprestana, iako u osnovi beznadna,

borba potpuno nezadovoljavajuća. Može se

pitati ima li filozofija uopće ikakvu vrijednost ako

njezini sljedbenici ostanu bez ijedne fiksne točke

koja im pruža čvrstu i neposrednu sigurnost u

kontinuiranoj zbunjenosti i žurbi njihovog postojanja.

Srećom, ovo pitanje dopušta potvrdan odgovor. Postoji fiksna točka i sigurno

posjedovanje koje čak i najmanji od nas može nazvati svojim

u svakom trenutku; neotuđivo blago koje

jamči mislećim i osjećajnim ljudima njihovu najvišu sreću, budući da im osigurava mir uma,

i stoga ima vječnu vrijednost. To posjedovanje je

čisti um i dobra volja. Oni pružaju sigurno oslonac

u životnim olujama i oni su

primarni uvjet koji leži u osnovi svakog zaista zadovoljavajućeg ponašanja, jer su podjednako i najbolja zaštita

od muka kajanja. Oni su bit svake istinske znanosti i jednako su siguran standard kojim se mjeri etička vrijednost svake osobe.

One koji uvijek teže naprijed, njih možemo spasiti.”

Vidimo da je ovdje Max Planck zapravo humanist I uopće je u prirodi prave znanosti jedan humanizam I jedna duboka vjera u čovjeka I njegove snage ali I jedan optimizam koji čovjeku daje nadu I smisao.

Planck je u središtu svog kreda držao uvjerenje da je vrhunac znanstvenog napretka otkriće nove misterije upravo kada se pretpostavlja da su svi temelji poznati. Možda je to razlog zašto je bio među prvima u znanstvenoj zajednici koji je prepoznao vrijednost Einsteinove teorije relativnosti - teorije koju je Einstein počeo smišljati baš kada je Lord Kelvin zauzeo govornicu u Britanskom udruženju za znanost kako bi izjavio da „sada nema ništa novo što bi se moglo otkriti u fizici“.

Planck je u relativnosti vidio čudan i čudesan dvostruki moment prema većem znanju i većoj misteriji. U svojoj knjizi iz 1932. Kamo ide znanost? , on kritizira uobičajenu zabludu - onu koja traje do danas, posebno u opasnim pogrešnim shvaćanjima i prisvajanjima znanosti uobičajenim u krugovima New Agea - ističući da je relativnost, umjesto da je opovrgnula apsolut, „izvukla apsolut u oštriju definiciju“. On piše:

“Da ne konstruiramo vanjski svijet kako bi odgovarao našim vlastitim ciljevima u nastojanju da ostvarimo znanost, već da se vanjski svijet nameće našem prepoznavanju svojom vlastitom elementarnom snagom, to jest točka koju treba kategorički iznova i iznova tvrditi... Iz činjenice da proučavajući događaje u prirodi nastojimo eliminirati uvjetno i slučajno te u potpunosti doći do onoga što je bitno i nužno, jasno je da uvijek tražimo osnovnu stvar iza zavisne stvari, ono što je apsolutno iza onoga što je relativno, stvarnost iza privida i ono što prebiva iza onoga što je prolazno.”

U svim modernim znanstvenim dostignućima vidimo da rješenje jednog problema samo otkriva misterij drugog. Svaki vrh brda koji dosegnemo otkriva nam drugi vrh brda iza njega. Moramo to prihvatiti kao čvrstu i nepobitnu činjenicu... Cilj znanosti... je neprestana borba prema cilju koji se nikada ne može postići. Jer cilj je po svojoj prirodi nedostižan. To je nešto što je u biti metafizičko i kao takvo uvijek iznova i iznova izvan svakog postignuća.

“Znanost ne može riješiti konačnu misteriju prirode. A to je zato što smo, u konačnici, i sami dio prirode i stoga dio misterija koji pokušavamo riješiti.”

Znači nije suvremena znanost odustala od metafizike. Jedan takav izvorno metafizički problem je svakako problem kozmologije shvaćen u najširem smislu te riječi, a to je problem razumijevanja svijeta I nas samih koji pripadamo tom svijetu I našeg znanja . Dakle nije moguće niti prema Plancku poreći da su čisto metafizičke ideje , a odatle I filozofske ideje bile od najvećega značenja za povijesni razvoj kozmologije . Od Talesa, do Einsteina , od grčkih atomista do Descartesovih špekulacija o materiji , od Boškovićevih špekulacija o silama pa do špekulacija o poljima sila put su zapravo pokazivale metafizičke ideje. Shvaćanje kojim se služi prirodna znanost I suvremena astronomija mogli bismo nazvati anticipacijama , lakomislenim I brzopletim pretpostavkama ali te često fantastično smione anticipacije znanosti jasno I trijezno se kontroliraju metodičkom provjerom. Ali to su anticipacije, to nisu ludosti. Ja mislim da je I Kozmologiaj zlatnoga prstena jedna takva brzopleta I lakomislena pretpostavka koja se lako može dokazati ili opovrgnuti argumentima. A slučaj Plancka I Heideggera samo pokazuje da je nekada pitanje prvenstva važnije od veličine znanstvenika I njegovih dostignuća