BRANKO ĆOPIĆ - OBRAČUN SA BOGOM

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

Branko Ćopić je partizanski pisac I pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjega rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa mosta   Bratstva I Jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut Istinom o karakteru nadolazeće naše ratne katastrofe I slomom  socijalističkoga poretka koji je za mnoge značio slom I kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj I pravednijoj budućnosti čovječanstva. Pisao je pretežito za djecu I ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu  tematiku iz Drugoga svjetskoga rata I  jugoslavenskoga narodnoga pokreta za oslobođenje otađbine od stranoga zavojevača. Ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca I to po širini interesa I dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reči da je realistička jer iznosi životne istine o  svijetu I usudu ljudi tijekom dramatskih prekternica u socijalnom I političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas I posljertanu izgradnju do sloma socijalizma 90 tih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik a nakon rata je  djelovao kao pisac, član SANU I Akademije BiH.

Pa on se razlikuje na primjer od Koče Popovića I to značajno iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme sa istom ili sličnom tematikom a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića na primjer transcedentalna ideja nije došla do izraza I realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi toga suvišnoga transcedentalnoga balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja  u okviru vojne psihijatrije  kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one ‘’objave’’ koje je Descartes imao nad Ulom  za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo  razmatranje paranoje I paranoidnih reakcija ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj, staroj psihijatriji  (  posebno kod Adlera )koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom

Označila osobama latentne homoseksualnosti  pored otkrivanja takozvanoga ‘’svjetskoga plana’’  koji nije ništa drugo nego dokaz Boga.Neka su vojna psihijatrijska  istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj I Njemačkoj pokazivala  da  u sastavu armije I visokoga zapovjednoga kadra nema više od 2% homoseksualizma mada je na primjer  danas ta situacija daleko drugačija pa se dozvoljavaju I istospolni brakovi.  Kod Kellyja  ta je paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu da je racionalno dohvaćanje svijeta ‘’preširoko’’  I zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi  nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede nego što  je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti. Jer sve one imaju svoj socijalni  korelat. Znači pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskoga zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našega zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih I ograničenih bića kao što su ljudi , kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama a svrha  nije samo upravljenost čovjeka prema nekome cilju, prema nekome zadatku nego je, ako slijedimo Aristotela iz njegove  Fizike, ‘’ ono što je za čovjeka najbolje’’. A najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra. Znači umjetnost I stvaranje  se ne bi razvijalo s druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio  ‘’izopačenim moralom’’ nego je primjerenost volje najvišem dobru dakle da  ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora bit SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno. Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka . I čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu da je nužno postupati ljudski čak I u tim ekstremnim situacijama kada se iskušava cjelina našega bića I da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode ja  poštovanom čitateljstvu predstavljam  otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige Doživljaji Nikoletine Bursaća koje se nalaze na samom početku te knjige  u odjeljku pod imenom  Obračun sa Bogom:

 

 

,Nikoletina se opet mrsti, cuti, nesto zvace, zatim

se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati

diže glavu od ognjista i ocekuje sta ce momak reci.

-

Majko, -

svečano zapocinje Nikoletina i

udara dlanom po stolu - odsada da znas: nema boga!

Starica se zaprepašteno ispravlja s masicama u

ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.

-

Ma sta ti to rece?

-

Nema boga, jesi li čula?

-

Pa otkud to, moj sinko? Sta ti bi?

-

Od veceras, da znas ...

Stara se krsti i uzdise:

-

Ma od koga si to cuo, jadna ti sam?

-

Cuo sam u ceti, od komesara. Kazo nam ne-

kidan.

Starica nijece glavom i cokce jezikom kao nad

nekom golemom nevoljom.

-

Pa ko ce nam onda dati dragu kisu kad boga

nema?

- Nece niko. Sta ce nam kisa? - nabusito odgo-

vara momcina. -

Kad se oslobodimo, njive će se

orati karakterom. Nece kise ni trebati.

-

Sta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?

-

Karakter ... to ti je - tako kao napriliku jed-

na masina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.

-

E, moj sinko, moj sinko! -

vajka se starica

i obraća se Italijanu.

-

Cu Ii ti ovo, dij ete?

-

Dobro, dobro! -

pomalo uplasen, smireno

potvrduje ltalijan Opažajuci da Se tu nesto važno

raspravlja.

Nikoletina se prokasljava kao da isprobava svoje

govorno oruzje i prelazi u napad:

 

Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako

u nj vj eruj es?

- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad vec

njime ores brda i doline?

-

Prico nam komesar. Pedeset je ljudi to culo.

-

Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na

nebesima, cuju ga sve država od Bosne do Like, a ne

tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i

grmi kad nema bog a?

Momak se rogusi i neodredeno gunda:

-

Hm, grmi! Sta ti tu mene ispitujes, nije ovo

skola. Zna se sta grmi.

-

Deder, deder, sta? -

navaljuje starica osje-

ćajuci Nikolinu slabu tacku.

-

Ma sta si se tu nadovezala ko

Blagoje na

cicvaru? -

brunda momcina. -

Kad si bas tako

navalila, pitacu ja i to komesara, pa

ces ti onda

vidjeti.

-

Pitaj, pitaj ! -

osokolila se ma ti, pa mu se

vec i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine,

kada nema boga.

- I to se zna.

-

Sve se kod tebe zna. Pa kad si vec tako mu-

dar, ko je stvorio sunce kad nema boga!

Nikoletina vidi da ce ga da1ji razgovor uvaliti u

grdnu nepriliku, pa pribjegava visoj sili:

-

Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio,

nego je tako doslo iz staba odreda. Kad komanda

kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!

-

Pa sto tako ne kazes, sramoto svoja! -

Po-

mirljivo docekuje starica i vec se nimalo ne ljuti

na sina. Ona je rodom Licanka, graničarka, navikla

jos od svojih starih da postuje vojsku i njezine na-

redbe. Nema zato nista ni protiv ove o bogu. Kad

vojska kaze da ga nema, onda je red slusati, jer

vojska zna sta radi.

 Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom

Italijanu i slijeze ramenima.

-

Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema bog a.

Izasla takva naredba, pa sta mu mozes. Budi bog

s nama i s ovom kucom.

-

Dobro, dobro! -

slozi se Italijan.

A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, cuti i

nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce,

stara ga je stjerala u čošak svojim skakljivim pita-

njima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve

to posteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to

ne zna.

I sta je sad uradio?

Izvrdao, brate, izvrdao na kukavicki nacin: zaklo-

Nio se iza autoriteta staba i komande. Cudna mi

junastva! Ako tako i ubuduce budemo radili i ljude

poklapali strahom i naredbama, jos neko moze i Ni-

koletinu proglasiti za boga, pa da vidimo ko ce smjeti

reci da nije tako.

Nikoletina se grdno zamisli videci kud bi ga od-

vela njegova malopređašnja linija, pa progunda:

-

E, necemo tako, komesaru. Najprije ti meni

imas da objasnis i kako, i otkud je postao čovjek

i jos trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako ce

meni biti za boga. Moci cu onda i staroj objasniti,

a i sam nacisto bi ti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao

ili nijesi.

Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:

-

Pazi ti nje, otkud joj samo onako skakljiva

pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, a kamoli

ne mene, obicnog desetara, najnizi rukovodeci ka-

dar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora

bog ima u mojoj kuci.

 

Str 45-47

 

 

 

Vidimo dakle da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira da li je riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima ali je slika jednostavna  unekoliko naivna ili se  ona  nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka  u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa I među drugim bićima. Ali također govori I istinu o našemu revolucionarnome pokretu I o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima I naivnostima običnog našega svijeta. I u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima I njihovim životima. Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva jer se religija držala ‘’opijumom naroda’’ ‘’otuđenom svijeti’’ ‘’opsesivnom idejom’’  ‘’reakcionarnom svijesti’’. ..koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili  u njenoj izgradnji komunističke besklasne  zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere ali je ipak socijalizam religija  I ljudi su doista I shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu. I mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno I u ljude koji ga izgrađuju. Na žalost iz tako krivoga drveta kao što su ljudi teško se može nešto pravo istesati. Ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo I koje danas pamte I najnovije generacije kroz njegovu Ježevu kućicu, I druge njegove pjesme. Nema nikakove sumnje da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.

Ova pitanja odnosa socijalizma I religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima I piscima. Igor Šafarevič  je u svom Socijalističkom fenomenu odbacio tvrdnje  Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma . A Šafarevič smatra da je ateizam  slobodan izbor pojedinca . Odatle njegovo razlikovanje  ateizma I teofobije . Teofobija bi bila organizirana I  sveobuhvatna mržnja prema božanskom  utemeljena na nekim  doktrinarnim I ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi. Dok bi ateizam  bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju  nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam ,kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji I da samu religiju zamjene religijom  socijalizma. Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović a također  niti  Branko Ćopić. Ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa I onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije- da ne vuče vranac vranca – kojima  filozofija nije bila borba za vlast  niti jedna teorija reducirana na političku znanost I teoriju klasne  borbe u kojoj se iskazivala sva  njena teofobičnost   za  razliku   od  socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.