A bio je ovdje u Adelaideu jedan naš psihijatar, on je bio Srbin negdje iz Dalmacije engleskog imena David, a prezimena Kutlača. To su naše Kutlače i poznato je to prezime u Dalmaciji. Kako sam ja zavisan od tih injekcija, to je potrebno da stalno budem u neku ruku pod nadzorom psihijatara pa su mi ovdje u Adelaideu preporučili toga Kutlaču i ja sam dolazio kod njega na seanse pa me onda godinama nije bilo pa bih ponovno došao do njega i sve tako.

 Taj me čovjek neobično cijenio kako što je to redovito slučaj sa psihijatrijskim pacijentima, jer je riječ obično o složenom dvojakom odnosu statusa: jednog visokog uz dobre novčane naknade i uz visoki stupanj socijalne promocije i drugoga gdje je riječ o posljednjoj bijedi uglavnom koja, ovdje u Australiji, živi od socijalne pomoći i na skrbi socijalnih radnika, a kolika je to bijeda, najbolje svjedoče ovdašnja groblja gdje je za preminule iz te kategorije stanovništva previđen zidić na kojem su ugrađene male pločice s imenom i prezimenom pokojnika.

 Dakle, taj Kutlača je htio meni pomoći da izgubim toliku pretjeranu težinu, jer bijah jako velik i težak i na koncu ispadne metoda stezanja želuca preko jednog prstena, ali to bijaše jako skupa operacija koju ja nisam mogao platiti pa se on odluči, da me posavjetuje kako bi za mene najbolja solucija bila da mi se ugradi balon u želudac, jer on je toliko mene cijenio da mi je htio ugraditi balon u želudac, iako sam izgubio na težini samom činjenicom da sam se počeo više kretati i da sam stao izbjegavati ugljikohidrate kao što su šećer, kruh, slatkiši, voće, krumpir, riža i tim tretmanom kojeg mi je moj sin nametnuo, ja sam u dvije godine izgubio negdje oko 50 kilograma, a inače mi je trebao biti u želudac ugrađen balon.

 I tako ja jednom dođem do toga Kutlače na seansu i htjedoh sjesti na stolicu preko puta njegove tako da nas je dijelio samo njegov radni stol, a on uzbuđeno progovori: ‘’Nemoj sada sjedati na tu moju stolicu, ti si pretežak pa ćeš mi je slomiti.’’

 I ja mislim koliko je taj psihijatar cijenio svoga pacijenta toliko, da ga nije htio posjesti na njegovu stolicu. Da čovjek pukne od smijeha!

Zlatan Gavrilović Kovač