Autor:

Ana Malić, dr. med., stručni suradnik objavljeno u broju 33 (12/03)

 

 

 

 

Aloe Vera, u svijetu znana kao Aloe Vera Barbadensis Miller, je biljka od davnina poznata kao eliksir mladosti. Zbog svoje hranjive vrijednosti i izuzetnih ljekovitih svojstava nazivaju je "kraljicom ljekovitih biljaka".

Pripada porodici ljiljana, a ne porodici kaktusa kako se obično misli. Zeljasta je biljka, oko 60 cm visoke i 4-7 cm debele okrugle stabljike. Listovi su mesnati, blijedozeleni, kopljastog oblika, na rubu pilasti s dugim bodljama. Crveni cjevasti cvijet ima 6 latica i čini duge, viseće cvjetne grozdove. Najbolje uspijeva u Sredozemlju, gdje cvate tijekom lipnja. U svijetu je poznato preko 250 vrsta od kojih samo 4 imaju ljekovita svojstva (Barbadensis, Arborescens, Chinensis i Ferox).

 

Bogata je vitaminima, aminokiselinama, enzimima i mineralima; sadrži derivate antrakinona (aloinosid i aloin) i biogene stimulatore koji pojačavaju obrambene snage organizma. Ljekoviti su listovi biljke, iz čijeg se soka priprema ekstrakt. Kuhanjem soka aloje dobiva se staklasta, tvrda, smolasta masa neugodna okusa, za unutarnju i vanjsku primjenu. U zdravstvene svrhe se najviše upotrebljava alojin gel tj. želatinozna masa koja se nalazi u unutrašnjosti lista.

 

 

Gel Aloe Vere sadrži preko 240 hranjivih sastojaka, a među njima:

 

Vitamine: A, B1, B2, B3, B6, B9,B12, C, E i folnu kiselinu.

Minerale: magnezij, mangan, cink, bakar, krom, kalcij, kalij, željezo.

Monosaharide i polisaharide: imunomodulatori (pomažu kod AIDS-a, karcinoma, imunoloških poremećaja) i antioksidansi (imaju antiupalno, antibakterijsko i antivirusno djelovanje).

Aminokiseline (potrebne za sintezu bjelančevina): Ljudskom organizmu neophodne su 22 aminokiseline za izgradnju bjelančevina. Gel Aloe Vere sadrži 20 od ovih aminokiselina. Ono što je još važnije je da gel sadrži sedam od osam esencijalnih aminokiselina tj. aminokiselina koje organizam ne može sam sintetizirati i koje se zbog toga moraju uzimati hranom.

Enzime: 16 enzima iz grupe proteaza, amilaza, lipaza i celulaza.

 

Primjena aloje dozvoljena je jedino u obliku kontroliranih gotovih pripravaka, uz ograničeno trajanje primjene. Poznato je njeno laksativno djelovanje pa se primjenjuje u onih bolesnika u kojih se želi postići lagano pražnjenje crijeva s mekanom stolicom (npr. u slučaju hemeroida i nakon rekto-analnih kirurških zahvata). Pri unutarnjoj primjeni, aloja polako ali sigurno čisti crijeva već u dozi od 0.2-0.6 g. U većoj količini je škodljiva, a primjena u djece nije dozvoljena. Kod vanjske primjene, na primjer na opeklinama, ublažava bol i pospješuje zacjeljivanje.

Moguće je da mokraća osoba koje uzimaju aloju postane crveno obojena, što je posve bezopasna popratna pojava primjene. Kod pretjerane primjene može doći do manjka elektrolita, posebno kalija, što može imati teže posljedice za organizam. Smije se uzimati samo u malim dozama i to povremeno, a za vrijeme trudnoće je zabranjena primjena jer uzrokuje krvarenja.

 

Izvor: www.vasezdravlje.com