UDŽBENIK HAPPY STREET U IZVORNOM IZDANJU OXFORD UNIVERSITY PRESSA POBRKAO LONČIĆE ZDRAVE PREHRANE
Hamburger je najbolji ručak?
Piše M. RIMANIĆ
Obično se kaže da koliko jezika govoriš, za toliko ljudi vrijediš. Ne zbog toga, već zbog globalne komunikacije učenici u Hrvatskoj od prvog razreda osnovne škole uče engleski jezik. No može li, uz stjecanje novih znanja, učenje engleskog jezika biti suptilan način nametanja angloameričke kulture?Učenici naših osnovnih škola u drugom razredu, dakle osmogodišnjaci, na satovima engleskog jezika uče kako je najbolji doručak čokoladni kolač sa sokom od naranče, a ručak hamburger i čips. Na ilustraciji kojom se to poručuje vidi se da takav ručak najbolje paše uz colu koju drži dječak iza onog koji hvali hamburger. A prepoznavanje pizza didaktička je igra u udžbeniku Happy street u originalnom izdanju Oxford University Pressa u nas objavljenom odobrenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.
Može se nekomu sve to učiniti nevažnim, ali ako se prisjetimo da naš, tradicionalno dodvornički, mentalitet favorizira sve što dolazi sa Zapada, pogotovo iz angloameričkog govornog područja, mnoga će djeca, a nažalost i njihovi roditelji, prihvatiti tvrdnju da su najbolji ručak hamburger i čips. Što bi na to rekli nutricionisti? Nije nikakva novost kako je ta hrana nezdrava, nema hranjive vrijednosti, premasna je, preslana ili preslatka, ne sadrži bjelančevine, vitamine i vlakna, prepuna je konzervansa, izaziva prekomjerno debljanje, srčana oboljenja, dijabetes i kvari zube. Zbog toga se mnogo piše i govori o tomu kako djeca trebaju konzumirati više mlijeka i kuhanu hranu, a ne »fast food«, dakle pizzu, hamburger i čips. Međutim, naša djeca na satovima engleskog uče upravo suprotno.
Dakako da Zapad ne donosi samo negativnosti. Među brojne pozitivnosti nedvojbeno se ubraja knjiga Douglasa Ruskhoffa »Iznuđivanje: zašto slušamo što nam oni kažu?« U njoj na jednom mjestu autor kaže da velike korporacije na zanimaju odrasli, koji već imaju stečene navike, već djeca i adolescenti koje treba formirati kao njihove buduće kupce. Upravo me ova misao i potaknula da se osvrnem na lekciju u udžbeniku Happy street.
Poznato je da djeca uče oponašajući, dakle ona se ponašaju onako kako vide, a ne onako kako čuju, kako im se govori. Dijete se, dakle, uvijek nastoji identificirati sa svojim idolom, s likom kakvim želi postati, a to su u njihovoj dobi redovito javne osobe, ponajprije ljudi s estrade i sporta. Znamo da na estradi, ali i u sportu dominira angloamerički način života. Znamo da pjevači, glumci ili sportaši reklamiraju napitke i hranu popularnu među mladima. Zato, želite li biti poput svojih idola, morate se odijevati, ponašati i hraniti se poput njih, poručuju reklame u najgledanijim terminima na TV–u.
Očito su oksfordski marketinški stručnjaci svjesni da se TV prijemnik može isključiti pa su hamburger, čips, pizzu i čokoladne kolačiće odlučili reklamirati putem udžbenika, i to djeci koja su upravo u dobi formiranja navika. Vjerujem da se lekcija o prehrani mogla i drugačije osmisliti i da se umjesto fast fooda djeci moglo ponuditi nešto drugo. To je zacijelo mogla biti neka zdravija hrana, a lekcija, njen učinak i informacija mogli su biti jednako kvalitetni. No, očito su recenzenti uz ocjenjivanje stručnosti sadržaja udžbenika imali zadaću ocijeniti i njegov doprinos širenju angloameričke kulture u svijetu jer osim u Hrvatskoj, ovaj se udžbenik koristi i u 20–ak drugih zemlja. Smatram da je u ovom slučaju Ministarstvo trebalo napraviti hrvatsku redakciju i neke lekcije prilagoditi idejama koje i samo proklamira, a to je u ovom slučaju zdrava prehrana.
Nažalost, i u ovom je slučaju obrazovni sustav roditeljima prilično neugodno prepustio dio odgoja. Treba istaknuti, a to u Oxfordu dobro znaju, da djeca u ovoj dobi najlakše prihvaćaju nova iskustva i navike. Stoga se ne treba čuditi kad od djeteta čujemo da je čips dobar. Zašto bi bio nezdrav, pa u školi uče da je to najbolji ručak, a Ronaldinhova mama uživa u sinovljevoj igri na tribinama grickajući čips. U čemu je problem? Zahvaljujući svemu tomu, uključujući i naše vlasti koje bi se odgovornije trebale brinuti o djeci, roditelji danas imaju težak zadatak žele li svoju djecu odgajati onako kako misle da je najbolje za njih i njihovo zdravlje. A školski sustav koji bi im u tomu trebao i mogao pomoći u ovom im se slučaju potrudio odmoći.
www.glasistre.hr
bglavac
edin.kecanovic
