GENETSKE MANIPULACIJE – Inženjering katastrofe (Nexus broj 42)
Charu Bahri © 2009.
Email: charubahri@gmail.com
Web-lokacija:
http://www.charubahri.com
Bi li genetski modificiranu (GM) hranu trebalo uvrstiti u naš hranidbeni lanac? Ne smijemo dopustiti da ta rasprava zamre, ušutkana velikim poljoprivrednim korporacijama koje citiraju istraživanja u kojima se potvrđuje nužnost i sigurnost genetskog manipuliranja biljnim i životinjskim organizmima. Uhvaćeni negdje između tih tvrdnji i protutvrdnji znanstvenika koji dovode u pitanje dugoročnu sigurnost i važnost genetskog inženjeringa – najsuvremenije tehnike za stvaranje GM organizama – nalaze se bezbrojni potrošači poput vas i mene, koji zaslužuju da im se s vremena na vrijeme iznesu pouzdane činjenice o GM hrani i genetskom inženjeringu. Razlog je jednostavno to što, dok se najnoviji uspjesi znanstvenika koji se bave usavršavanjem ili negiranjem tehnike genetskog inženjeringa pojavljuju ili ne pojavljuju na naslovnim stranama, GM hrana više nego vjerojatno već stiže na police vama obližnjeg supermarketa. I suočimo se s tim: trebate znati da li da kupujete ili izbjegavate te proizvode i zašto.
Početnica o genetskom inženjeringu i njegovim poljoprivrednim proizvodima
Krenimo od početka: GM organizam je biljka ili životinja čiji je genski kod modificiran. To znači da znanstvenici primjenjuju tehnike molekularne biologije kao što su upotreba vektorskih virusa i genskog pištolja za ubacivanje željenog gena u gene ciljanog organizma, čime se mijenja njegov genom. Poželjnost određenih gena koji predstavljaju korisna svojstva u drugim biljnim ili ne-biljnim organizmima ključna je za razumijevanje razloga i objašnjenja za genetski inženjering, kako se taj proces zove.
U većini slučajeva genske manipulacije usmjerene na poboljšanje željenih svojstava organizma povezane su s potrebom čovječanstva da proizvodi više hrane, uz niže troškove i manje gubitke prinosa uzrokovane štetočinama, kako bi se prehranili silni milijuni stanovnika. To je uzvišen cilj, s obzirom da je svjetsko stanovništvo premašilo šest milijardi ljudi, a predviđa se da će do 2050. prijeći devet milijardi.1 Osiguravanje dovoljnih količina hrane za rastuće milijarde ljudi već je sada izazov i nesumnjivo će se pokazati kao još veći u godinama koje dolaze.
U tom kontekstu, zagovornici genetskog inženjeringa tvrde da će omogućavanjem izoliranja i ubacivanja poželjnih gena, poput otpornosti na sušu ili slanost tla, u osnovne prehrambene kulture kao što je krumpir ta metoda dati biljke koje će se moći uzgajati u aridnim krajevima podložnim sušama ili na područjima gdje se zna da su tlo ili podzemne vode slani, omogućujući tako poljoprivredu na dotad negostoljubivim zemljištima.2 Očekuje se da će transgene kulture, kako još zovu GM biljke, biti manje opterećenje za okoliš jer, budući da će poljoprivrednicima navodno trebati manje količine herbicida, pesticida i gnojiva za zaštitu tih kultura od korova i štetočina, manje je vjerojatno da će otpadne tekućine tih kultura zagađivati nadzemne vodotoke i podzemne vodonosne slojeve. Znanstvenici također tvrde da je manje vjerojatno da će GM kulture podleći bolestima i štetnim utjecajima iz okoliša poput mraza, za koji se zna da uništava osjetljive presadnice. Genetski inženjeri nastoje izbjeći te gubitke poljoprivrednih proizvoda unošenjem gena za bjelančevinu protiv smrzavanja iz polarnih riba u biljke poput rajčice radi povećanja njihove otpornosti na niske temperature koje bi inače ubile nemodificirane sadnice.3
Možda je najpoznatiji primjer genetskog inženjeringa stvaranje Bt kukuruza. Bacillus thuringiensis (Bt) je bakterija iz prirode koja stvara kristalne bjelančevine koje su smrtonosne za larve kukaca. Unošenjem gena koji kontrolira stvaranje tih kristala u sjeme kukuruza znanstvenici su uspjeli stvoriti sortu kukuruza koja proizvodi vlastiti pesticid protiv kukaca kao što je kukuruzni moljac. Ubrzo nakon tog uspjeha došlo je do razvoja Bt pamuka i brojnih drugih GM sorti soje, kukuruza, uljane repice i tako dalje.
Koristi koje se pripisuju uzgoju GM kultura, i moćni lobi multinacionalnih poljoprivrednih korporacija koji se zalaže za nastavak istraživanja i prihvaćanje GM kultura, doveli su tijekom posljednjih desetak godina do ubrzanog povećanja njihovog uzgoja diljem svijeta. U izvještaju Global Acreagea za 2008. objavljenom u veljači 2009. procjenjuje se da se površina namijenjena GM kulturama u 2008. povećala za 9,4 posto (u usporedbi s prethodnom godinom) na 125 milijuna hektara. Usporedite to sa samo 4,3 milijuna jutara (~1,74 milijuna hektara) pod GM kulturama u 1996.! Ukupno 25 zemalja sada koristi genetski inženjering u komercijalnim razmjerima, s Bolivijom, Egiptom i Burkinom Faso kao najnovijim članovima te skupine. Čini se da je, prema tom izvještaju, oko 70% svjetske proizvodnje soje u 2008. predstavljala GM soja, dok je udio GM pamuka bio 47 posto. Zemlje s najvećim nasadima GM kultura su SAD (62,5 milijuna hektara), Argentina (21), Brazil (15,8), Indija (7,6) i Kanada (7,6). Čak su i Kina, Paragvaj i Južnoafrička Republika uzgajali GM usjeve na površinama većim od po milijun hektara. K tome, izvještaj o globalnom stanju usjeva Međunarodne službe za primjenu agrobiotehnologija procjenjuje da je u 2008. na svjetskoj razini 13,3 milijuna poljoprivrednika koristilo GM kulture, što je 1,3 milijuna više nego u prethodnoj godini.4
Kako GM kulture polako prihvaća sve više poljoprivrednika u sve brojnijim područjima svijeta, rastući broj boraca za zaštitu okoliša, vjerskih organizacija, skupina za zaštitu javnih interesa i znanstvenika napada vodeće agrokompanije zbog njihove nebrige za budućnost i zgrtanja profita bez uzimanja u obzir dugoročnih posljedica uplitanja u okoliš. Jedna od njihovih najvećih briga je utjecaj genetskih manipulacija na krhki ekosustav koji je održavao Zemlju i čovječanstvo od pamtivijeka.
Kao neke od vjerojatnih ekoloških posljedica GM kultura navode se nanošenje neželjenih šteta drugim organizmima, smanjena djelotvornost pesticida i transfer gena drugim vrstama. Mogu li te reperkusije odvesti čovječanstvo do ruba katastrofe, do mjere da navodne koristi od GM kultura poput viših prinosa i slično budu potpuno poništene? To je moguće, kao što se može ocijeniti na temelju istraživanja koje se bavi izgledima da GM kulture nanose neželjene štete pčelama.
Strahovi zbog nestajanja pčela
Odlučila sam istaknuti ove neželjene štete nanesene pčelama medaricama ispred mogućih štetnih učinaka GM kultura na druge vrste zbog neprocjenjive važnosti pčela za oplodnju ništa manje nego četvrt milijuna vrsta biljaka cvjetnica, od kojih su mnoge ključne za svjetsku poljoprivredu.5 Iznenađuje li, dakle, što je pčela izabrana kao najdragocjenija vrsta na Planetu na raspravi Earthwatcha održanoj u studenom 2008.?6
Kao da to nije dovoljno, pčele do 30 posto povećavaju prinose 90-ak kultura kao što su jabuke, borovnice i krastavci, tako da će doći do nestašica i visokih, za mnoge nedostižnih cijena mnogih vrsta voća i povrća ako pčele izumru. Osim toga, mnogi od naših lijekova, kako konvencionalnih tako i alternativnih, dobivaju se od biljaka cvjetnica. Pamuk je još jedan važan proizvod za koji je nužno oprašivanje pčela, pa bismo se u slučaju nestanka pčela mogli pozdraviti s jeftinom odjećom. Štoviše, ne bi trpio samo ljudski rod. Ptice i mali sisavci koji se hrane bobicama i sjemenkama koje ovise o oprašivanju pčela uginuli bi od gladi, a onda bi i njihovi predatori – svejedi ili mesojedi koji nastavljaju prehrambeni lanac – također gladovali. Istina je da bismo mogli preživjeti na biljkama koje oprašuje vjetar i ribi, ali bilo bi ratova za kontrolu nad sve oskudnijim izvorima hrane.7 Kada razmislite o tome, ne bi li to uništilo najplemenitiji od svih ciljeva – povećanje svjetskih izvora hrane – koje bi GM kulture navodno trebale ispuniti? Iako drugi kukci i životinje, šišmiši, leptiri, pa čak i ose oprašuju biljke, nijedna od njih nije prilagođena da bude pravi stroj za oprašivanje kao što je pčela. Razmislite o ovim statistikama. Vrijednost usluga pčela kao oprašivača samo u Europskoj uniji, na primjer, procjenjuje se na oko 3 milijarde funti godišnje.8 Tvrdi se da pčele daju doprinos od preko 14 milijardi američkih dolara vrijednosti proizvedenih usjeva u SAD-u.9
Zaista, poljoprivreda, a možda čak i nastavak postojanja ljudske vrste kakvu poznajemo, bit će ugroženi izumru li pčele. Zasad se, međutim, samo pčelari sve više brinu, dok GM kulture ubrzano postaju uobičajen element poljoprivrednih krajolika usprkos nedovoljnoj istraženosti dugoročnih učinaka polena GM kultura na ponašanje kolonija pčela. S jedne strane pčelari se bore sa sve većom učestalošću poremećaja raspada kolonija pčela (CCD) ili sindromom depopulacije pčela medarica (HBDS). S druge strane imamo sve raširenije prihvaćanje GM kultura.
Zabrinutost pčelara izaziva činjenica da je u GM kulturama poput Bt pamuka, jedne od najraširenijih GM kultura u svijetu, DNK koja predstavlja insekticidno svojstvo česte bakterije Bacillus thuringiensis inkorporirana u genom biljke. Kao rezultat toga, kako biljka raste, njen Bt gen ili glavni toksin, bjelančevina znanstvenog naziva Cry1Ab, umnožava se u svakoj stanici biljke, uključujući njen polen. Dok su ranije bakterijski pesticidi prskani po kulturama radi kontrole štete na biljkama od kukaca poput kukuruznog moljca i ličinki leptira trovali samo ciljane kukce, sada je logični ishod uzgoja GM pamuka taj da Bt gen prisutan u polenu truje i neciljane kukce poput pčela medarica. Što se tiče prisutnosti Cry1Ab u košnicama, kanadski pčelari koji su raspršivali Bt ispod poklopaca košnica radi kontrole voskovog moljca (njihove ličinke zagađuju med svojim mrežama) primijetili su nestanak tog moljca čak i u netretiranim košnicama, kako se čini, zato što su pčele gutale Cry1Ab dok su prikupljale polen na GM biljkama uljane repice.10
Ne može se reći da nisu provedena nikakva istraživanja u cilju procjene potencijalnih učinaka primarnog toksina Cry1Ab na neciljane vrste u poljoprivrednim ekosustavima. Karakterističan problem za pčelu medaricu je to što većina studija analizira samo smrtonosnu toksičnost polena. Znanstvenici iz Bayera izvijestili su da ni imidakloprid u sjemenkama suncokreta tretiranih insekticidom11 ni sjeme kukuruza tretirano insekticidom ili insekticid oslobođen iz sjemena prilikom sadnje12 nisu štetni za pčele. Međutim, ono što vrijedi istaknuti je da se Bayerove studije nisu bavile subletalnim utjecajem na toksinima izložene pčele.
Ukupno gledano, malo je studija koje su istražile subletalne učinke Bt bjelančevina na pčele – učinke koji postaju vidljivi samo ako proučavanje letalnog učinka nije cilj studije – a još je manje takvih studija na koje su upozorili mediji glavne struje. Navodi nas to na zaključak da pčelari, a da i ne govorimo o širim masama, imaju ograničeno razumijevanje potencijalnih učinaka bjelančevine Cry1Ab na imunološki sustav te na fiziološki i bihevioralni razvoj pčela. Drugim riječima, s obzirom da se razvoj fizioloških struktura uključenih u njuh i sposobnosti učenja kod ličinki i mladih pčela odvija dok se one hrane polenom, jesu li ličinke i mlade odrasle pčele hranjene polenom GM kultura u opasnosti od izlaganja toksinima? Postoje li kasniji štetni učinci na razvoj i sposobnost učenja tih mladih pčela tijekom njihovog sazrijevanja? Učenje je od najveće važnosti kod pčelinjeg prikupljanja polena, budući da bi usporeno učenje, a još više nesposobnost učenja, neizravno mogli dovesti do smrti kolonije zbog nemogućnosti prikupljanja dovoljne količine hrane za održavanje roja.
U tom kontekstu vrijedi citirati studiju R. Ramirez-Romera et al.14 Cilj studije bio je procijeniti potencijalne subletalne učinke dviju koncentracija Cry1Ab bjelančevine (3,0 milijardita dijela [ppb] i 5.000 ppb) na tri važna životna svojstva mladih odraslih pčela medarica: njihovo preživljavanje tijekom sub-kroničnog izlaganja Cry1Ab, ponašanje pčela u vezi s hranjenjem i njihovu sposobnost učenja kada postanu zrele za prikupljanje polena.
Rezultati studija su, najblaže rečeno, iznenađujući. Testirane koncentracije bjelančevine Cry1Ab nisu izazvale smrtonosan učinak na pčelama, što znači da nije bilo drastičnih učinaka na razini čitavih kolonija. Međutim, hranjenje mladih odraslih pčela koje su bile izložene najvišim koncentracijama Cry1Ab bilo je izmijenjeno na način da je pčelama trebalo više vremena da pojedu zagađeni sirup. To bi moglo značiti da bi bile prikupljene manje količine polena. Osim toga, pčele izložene 5.000 ppb Cry1Ab imale su poremećene sposobnosti učenja koje bi mogle negativno utjecati na njihovu sposobnost prikupljanja polena i održavanja roja. Pčele medarice obično su u stanju prepoznati odsutnost hrane, čak i kad je miris prisutan, i zbog toga krenuti u potragu za drugim izvorima hrane. U pogledu optimalnosti prikupljanja hrane, taj proces ekstinkcije, kako ga zovu, ključan je za iskorištavanje izvora hrane zato što pčelama koje prikupljaju hranu omogućava da napuste iscrpljene izvore hrane.15 Međutim, proučavane mlade odrasle pčele nastavljale su reagirati na uvjetovani miris čak i u nedostatku nagrade u vidu hrane. Kao rezultat toga pčele mogu provoditi više vremena tražeći na suboptimalnim ili iscrpljenim izvorima hrane umjesto da istražuju nove, što dovodi do prikupljanja nedovoljnih količina hrane za održanje košnice i s vremenom do mogućeg raspada kolonije.
U nevelikoj studiji provedenoj na Sveučilištu Jena u Njemačkoj između 2001. i 2004. istraživači su proučili učinke polena Bt kukuruza na pčele. U studiji se zaključuje da nema dokaza za «toksično djelovanje Bt kukuruza na zdrave populacije pčela medarica». Ali kad su se, pukom slučajnošću, pčele korištene u eksperimentima zarazile parazitom, dogodilo se nešto neobično: došlo je do «značajno većeg pada broja pčela» među onima koje su dobivale hranu s visokom koncentracijom Bt otrova. Prema voditelju studije Hansu-Hinrichu Kaatzu, profesoru sa Sveučilišta Halle u Njemačkoj, moguće je da je bakterijski toksin iz GM kukuruza «...izmijenio površinu crijeva kod pčela, dovoljno oslabivši pčele da omogući ulaz parazitima. Ili je možda bilo obrnuto. Ne znamo». Ta je studija navela predstavnika njemačkih pčelara Waltera Haefkera na hipotezu da bi, «pored određenog broja drugih faktora», činjenica da se GM biljke otporne na kukce sada koriste na 40 posto kukuruznih polja u Sjedinjenim Državama mogla imati ulogu u sve raširenijem kolapsu kolonija pčela.16
Sigurno je da broj pčela medarica opada na područjima gdje je raširen uzgoj GM kultura, a također i na područjima gdje se GM kulture koriste na malim pokusnim parcelama. Spekulirajući o zajedničkoj niti koja povezuje te činjenice, profesor Joe Cummins identificirao je univerzalnu upotrebu sistemskih pesticida na sjemenu radi zaštite mladog proklijalog GM sjemena u osjetljivoj fazi razvoja – posebno raširenu upotrebu relativno nove klase sistemskih insekticida, neonikotinoida (uključujući imidakloprid, tiametoksam, klotianidin i nekoliko drugih), koji su pri vrlo niskim koncentracijama visoko toksični za kukce, među kojima i pčele.
U svom radu «Rekvijem za pčelu»17 Cummins je citirao nekoliko studija koje ukazuju na mogućnost da je imidakloprid štetan za kolonije pčela. Na primjer, znanstvenici iz Nacionalnog instituta za pčelarstvo u Bologni u Italiji utvrdili su da polen dobiven iz sjemena tretiranog imidaklopridom sadrži značajne razine insekticida; iznijeli su mišljenje da je zagađeni polen jedan od glavnih uzroka kolapsa kolonija pčela.18 Jedna analiza kultura kukuruza i suncokreta uzgojenih iz sjemena tretiranog imidaklopridom pokazala je da su velike količine insekticida odnesene natrag u kolonije pčela.19 Utvrđeno je da subletalne doze imidakloprida u otopini saharoze utječu na aktivnosti pronalaženja puta i hranjenja kod pčela: one koje su bile hranjene s 500 ili 1.000 ppb insekticida nisu se uspjele vratiti u košnicu i potpuno su nestale, dok su pčele koje su jele otopinu sa 100 ppb kasnile 24 sata u usporedbi s kontrolnim pčelama.20 Utvrđeno je da je imidakloprid u otopini saharoze koja je davana pčelama u laboratoriju na nekoliko sati narušavao njihovu komunikaciju.21 Subletalne doze imidakloprida u laboratorijskim i terenskim eksperimentima smanjivale su letne aktivnosti i olfaktorno razlikovanje, a također i narušavale njihovu sposobnost olfaktornog učenja.22
Ako ništa drugo, ova provedena istraživanja navode na zaključak da postoji hitna potreba za moratorijem na komercijalnu proizvodnju GM kultura sve dok ne bude moguće utvrditi dugoročne reperkusije i sigurnost genetskih manipulacija.
Istraživanja o prinosima GM kultura i njihovoj potrebi za pesticidima već pokazuju da većina genetski izmijenjenih kultura koje se trenutno uzgajaju niti daju više prinose niti zahtijevaju manje količine pesticida za rast. Nakon što je 1998. analizirao preko 8.200 sveučilišnih pokusa, dr. Charles Benbrook, bivši direktor Odbora za poljoprivredu Američke nacionalne akademije znanosti, utvrdio je da GM Roundup Ready soja u prosjeku daje 5–10 posto niže prinose od sličnih prirodnih sorti. Ujedno je utvrdio da su poljoprivrednici u prosjeku koristili 2–10 puta više herbicida (Roundupa) na Roundup Ready soji nego na konvencionalnoj. Čini se da je jedini razlog zašto poljoprivrednici radije koriste Roundup Ready soju to što pojednostavljuje upravljanje velikim kemijski intenzivnim farmama tako što im, na primjer, omogućava da prskaju veće doze herbicida iz aviona po kulturama modificiranim da budu otporne na određeni herbicid.23
Opasnosti po zdravlje od GM biljaka
Ostavimo li po strani pitanje preživljavanja pčela i druge ekološke posljedice, utjecaj GM kultura na zdravlje također je problematičan. Primjerice, već je poznato da su neki ljudi alergični na polen u medu dobivenom od konvencionalnih kultura.24 Sada zamislite kakvi bi rizici po zdravlje nastali kada bi nova bjelančevina ubačena u GM kulture, koja se također nalazi u polenu koji one stvaraju, dospjela u med koji pčele proizvode od tog polena.25 Pokazuje se da postoji velika mogućnost da unošenje stranog gena u prehrambenu kulturu može stvoriti nov alergen ili izazvati alergijsku reakciju kod osjetljivih osoba.
Radi boljeg razumijevanja, ovo bi pitanje trebalo razmatrati u svjetlu velikog broja djece u SAD-u i Europi koja imaju po život opasne alergije na kikiriki i drugu hranu. U normalnim okolnostima potrošači drže pod kontrolom alergije na hranu time što izbjegavaju namirnice za koje znaju da će izazvati alergijske reakcije. Ali kad se radi o genetski izmijenjenoj hrani, previše je za očekivati da će svaki proizvod koji sadrži GM hranu kao manji sastojak na etiketi imati navedeno podrijetlo stranih gena. Kako, dakle, potrošači mogu prepoznati potencijalne alergene?
Jedan projekt s ciljem poboljšanja hranjivosti zrna soje (Glycine max) umetanjem metioninom bogatog 2S albumina iz brazilskog oraha (Bertholletia excelsa) u transgenu soju već je prekinut zbog straha od izazivanja neočekivanih alergijskih reakcija. Studija objavljena u časopisu New England Journal of Medicine dokazala je da su osobe koje su bile alergične na brazilske orahe dobivale istu alergijsku reakciju kad su konzumirale GM soju koja je sadržavala gene brazilskog oraha.26
Osim toga, vrijedi spomenuti da je taj slučaj genetskog inženjeringa pokrenut s namjerom da se poboljša prehrambeni status zrna soje nadoknađivanjem relativnog nedostatka metionina u proteinskoj frakciji zrna. Međutim, u studiji objavljenoj u časopisu The Journal of Medicinal Foods, dr. Marc Lappé et al. utvrdili su da su GM zrna soje sadržavala manje fitoestrogena od prirodnih zrna soje.27 Fitoestrogeni su povezani sa zaštitom od bolesti srca, osteoporoze (gubitka koštane mase) i raka dojke. Utvrđeno je da su GM zrna soje sadržavala 12–14 posto manje fitoestrogena u usporedbi s nemodificiranim zrnima, što je značajna razlika u hranjivosti. K tomu, namirnice koje su bile izmijenjene radi duže trajnosti mogu imati lažnu svježinu. To jest, genetički inženjering može krivo navesti potrošače na kupnju voća i povrća koje izgleda kao da je zrelo, ali bez popratne prehrambene kvalitete ili okusa.28
Članak objavljen u The Lancetu istražio je učinke GM krumpira na probavni sustav štakora.29 Ta studija, koju su proveli dr. Árpád Pusztai – svjetski autoritet za biljne bjelančevine zvane lektini, na Istraživačkom institutu Rowett (RRI) u Škotskoj – i njegov kolega dr. Stanley Ewen tijekom 30 mjeseci od 1995. do 1998, uključivala je upotrebu GM krumpira s ekspresijom gena za lektin visibabe (Galanthus nivalis aglutinin, ili GNA) kao hrane za štakore. (Usput, visibaba ima mali, bijeli, viseći cvijet koji raste iz lukovica u proljeće, a lektin je bjelančevina koja se uobičajeno dobiva iz biljaka koje imaju svojstva antitijela.) Njih su dvojica utvrdila da je hranjenje slabilo probavni sustav štakora. Pusztai je bio iznenađen, budući da u šest godina prethodnog rada s lektinom visibabe nije bio primijetio toksične učinke kad ga je koristio kao proteinski dodatak pomiješan s hranom. Ipak, kad je lektin bio genetski eksprimiran, pokazivao je štetne učinke po zdravlje.
Posljedice su bile ogromne, čak i prije nego što je rad bio objavljen. Kritičari su napali Pusztaia i Ewena, tvrdeći da je njihovo istraživanje manjkavo i da se nisu pridržavali znanstvene rigoroznosti (usprkos činjenici da je njihov rad bio prihvaćen za objavljivanje u The Lancetu). Ne uzimajući u obzir autorova objašnjenja, rekli su da je gen ubačen u krumpir bio za lektin visibabinog cvijeta, tvar za koju se vjeruje da je toksična za sisavce – iako je Pusztai prethodno pokazao da nije toksična za sisavce. Kap koja je prelila čašu bilo je oduzimanje Pusztaievih istraživačkih radova i podataka te njegovo micanje iz službe nakon 36 godina rada za RRI, po svemu sudeći zato što je progovorio o tim otkrićima o učincima GM hrane. Rezultati su bili u suprotnosti s prevladavajućim vjerovanjem da je GM hrana sigurna i da su pokusne procedure za utvrđivanje njene sigurnosti zadovoljavajuće.
U jednom intervjuu iz 2000. dr. Pusztai je objasnio potrebu za opsežnim i iscrpnim istraživanjem GM hrane, rekavši: «Ne jedemo visibabe, niti jedemo toksin Bacillusa thuringiensisa [Bt]. Sada imamo genetski modificiran Bt kukuruz i Bt krumpir. Ne jedemo mnoge od tih svari iz GM hrane koja se sada prodaje. Zato bi trebalo biti u našem interesu da [ih] odgovarajuće testiramo.»30
Kad su Pusztai i Evans testirali lektin u prehrani, koristili su ga u koncentracijama do razine od čak jednog miligrama po gramu, i nije izazivao nikakve štete. Ali u slučaju genetskog modificiranja, otkrili su probleme pri stotinu puta nižoj koncentraciji. Rezimirajući poruku koju šalje studija, Pusztai je u istom intervjuu rekao: «Naše studije jasno pokazuju da učinci nisu bili rezultat ekspresije tog malog gena, nego su ovisili o načinu na koji je taj gen bio umetnut u genom krumpira i što je učinio genomu krumpira. To je razlog zašto su industrija i političari tako oštro reagirali protiv mene.»31
Problemi s genetskim manipuliranjem na životinjama
Šteta je što je industrija koja propagira genetske manipulacije vrlo moćna i punom parom nastavlja sa svojim radom. Genetski inženjering više nikako nije ograničen samo na biljni svijet. U tijeku su istraživanja ubacivanja gena iz organizama koji nikada nisu bili korišteni kao hrana za nove bjelančevine u hranidbenom lancu ljudi i životinja.
Znanstvenici su 2006. stvorili genetski izmijenjenu sortu svinja koja je u stanju djelotvornije apsorbirati biljni fosfor, zbog čega je sadržaj fosfora u njihovom gnojivu smanjen za čak 60 posto.
Cilj ove istraživačke studije bio je smanjiti veliki problem zagađivanja vodotoka fosfatom i nitratom (eutrofikacija) i trebala je predstavljati ekološki prihvatljivo rješenje. U Europskoj uniji 34 posto zagađenja fosfatima otpada na stoku, čemu svinje daju značajan doprinos jer ne mogu probaviti fosfor u obliku fitata (oblik u kojem se nalaze u biljkama), pa izlučuju biljni fosfor iz svoje prehrane kao fosfat. Razinu zagađenja dodatno pogoršava sve češća praksa hranjenja svinja dodacima s mineralnim fosfatom radi maksimalnog rasta.32
U tijeku je rad na stvaranju sorte lososa koja će rasti dvostruko brže od normalno uzgajanih lososa zato što će imati dio genetskog koda druge vrste ribe, oceanske ugotice.33
Još jednom znanstvenici tobože pokušavaju riješiti ekološke probleme ili povećati globalne izvore hrane pomoću genetskog manipuliranja. Ali i u najboljem slučaju ta dobronamjerna rješenja čine se polovičnima, možda zato što oni koji su u to uključeni boluju od suženja vidnog polja.
Mnogo djelotvornije rješenje za pitanje zagađivanja vodotoka fosforom, na primjer, bilo bi razvijanje poljoprivrednih sustava koji usklađuju hranjive tvari koje stoka izlučuje s potrebama usjeva, čime bi se izbjegao problem otjecanja hranjivih tvari i istovremeno poboljšala dobrobit životinja.34
Što se tiče globalnih izvora hrane, kad se hrana ne bi bacala i kad bi bila pravedno raspodijeljena među svim zemljama, otkrili bismo da je Zemlja u stanju proizvoditi dovoljno za zadovoljenje potreba čovječanstva, ali ne i njegove pohlepe.
Pohlepa, bilo za hranom ili profitom nauštrb drugih ljudi ili okoliša, dugoročno neće biti održiva. A to je nešto o čemu moramo razmisliti.
O autorici:
Charu Bahri je autorica i slobodni pisac iz Indije. Također povremeno radi za jednu humanitarnu organizaciju iz zdravstvenog sektora i snažno zagovara jednostavan i zdrav životni stil. Autorica je članaka «Ružna istina o kozmetičkim i higijenskim proizvodima» objavljenog u Nexusu br. 16 i «Gazirana pića – prerušeni otrov?» objavljenog u Nexusu br. 17. Pročitajte više o njenom radu na
Charu Bahri se može kontaktirati na
bglavac
edin.kecanovic
