| Tipična zapadnjakinja u SAD-u ili Europi započinje svoj dan tuširanjem, potom pere zube ne zatvarajući slavinu, pusti vodu nakon obavljene nužde i nakon toga opere ruke. Čak i prije nego što sjedne da doručkuje, može potrošiti toliko vode da napuni kadu prosječne veličine. Do kraja dana, potroši preko 350 litara vode, što je dovoljno da dva i pol puta napuni kadu. Voda je uvijek tu; stoga je doživljavamo kao nešto samo po sebi razumljivo. Za ženu iz Afrike ili dijelova Azije to je druga priča. Ona ustaje puno prije zore, odijeva se, stavlja veliku posudu na glavu i hoda nekoliko pa i desetak kilometara do najbliže rijeke. Tamo se okupa, napuni posudu vodom i potom se vraća kući. Na taj posao svakoga dana potroši prosječno četiri sata. Sljedeći sat vremena filtrira vodu da bi uklonila parazite, a potom je razlije u tri posude — jednu za piće, drugu za upotrebu u domaćinstvu, a treću za večernje kupanje. Svu odjeću mora prati na rijeci. ”Oskudica vode nas ovdje ubija“, kaže Dede iz zapadne Afrike. ”Ako moram gotovo polovicu prijepodneva potrošiti da bih donijela vodu, koliko mi onda ostaje za poljodjelstvo ili druge poslove?“ Situacija u kojoj se nalazi Dede nije nipošto jedinstvena. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ukupno vrijeme koje svake godine mnoštvo žena i djece potroši na vađenje i donošenje vode s udaljenih, često onečišćenih, izvora penje se na preko deset milijuna godina! |
| www.Net.hr/Ekonet |
| 19.06.2008. |
bglavac
edin.kecanovic
