Vrti mi se jedna misao već dugo po glavi:

Zašto je Bog toliko uvijek ozbiljan?

I da li je on stvarno takav?

Ima li smisla za humor?

Naravno..

Ozbiljan je, jer mi moramo biti ozbiljni, i uvijek vazda odgovorni članovi obitelji svemira. Ozbiljan je, jer smo mu dali naš karakter, možda je bio fleksibilniji, dok smo bili djeca, pa, kako smo odrastali, bili stegnuti i upregnuti kroz silne njegove/ljudski dobro smišljene naredbe, tako smo i mi postali ozbiljni. Prestali shvaćati život kao učenje  kroz igru, i shvatili život kao mučenje bez igre..

A bog je vječno dijete.. I voli kao diijete.. uvijek mlad, uvijek nasmijan, širokog srca, ne kao jedan svemir, nego tisuće svemira zajedno.

Sad će netko reći: na plećima toliko toga, a da ne bude ozbiljan?

Ali on to jest. 

Ne u kontekstu našeg gledanja na terete na leđima.

On je uvijek nasmijan.

I ne zna za tugu.

Uvijek je radostan..

U radosti je stvorio tolike divne kreacije života na zemlji.. Gdje god se okrenem, vidim njegovu čudesnost ljepote stvaranja..

I kako da ga onda gledam, nego kao divnoga i beskrajno razigranog boga, koji nikad ne sudi, nego uvijek voli..

Možemo li mi biti takvi?

Ne suditi nikada, i uvijek voljeti?

Teško.

Ali ne i neizvedivo..

On nam pokazuje da manje ozbiljno shvaćamo naše pogreške, jer nema grešaka, samo rast..

Zla koja se događaju, čine duše, koje su tek na početku svoga puta, i nisu ni pokušale dotaknuti Njegovo blago srce..

Jednom hoće..

I sve okrenuti naglavačke..Shvatiti da smisao tame nije da se širi, nego uroni u svjetlost..

Pokušajmo se više smijati i opustiti.

On će nam se pridružiti, jer čeka te naše trenutke..