Ma što mi učinili, ono što je u životu naše, što nam je dano, „zapisano“... naše jest; i obrnuto, što nije, nije, sve da se polomimo da to i dobijemo.
Čak i ako uspijemo, nećemo to moći zadržati na dugo. Živjeti to, nije lako, jer podrazumijeva priznanje da je život, u suštini, tajna, i da se u njemu neke stvari događaju izvan naše kontrole. Da ne možemo utjecati na viši plan, a nekad ni suštinski znati što je najbolje za nas. Naš ego misli da je lijevo, a zapravo je desno. S druge strane, baš to živjeti je lako: jer prihvaćanje te nepoznatosti i neumitnosti, daje slobodu, na svojevrstan način skida s nas teret odgovornosti. Onako je kako treba biti – zvuči kao ultimativni fatalizam, ali ne mora nužno biti. Jedino što znači jest da priznajemo kako smo manji od svega – iako značajan dio, kao što je svaka čestica pijeska značajan dio piramide i cijelog pustinjskog kompleksa...
No, poanta je: ne možemo, koliko god inteligentni, vidoviti, moćni, intuitivni bili... manipulirati život, i božansko. Evo jednostavan slučaj od neki dan: klijentica očajna jer je osjetila kako je njen partner, long distance relationship, „trznuo“ s nekom ženom. Ništa seks, nego energetski. Govori mi, uplakana i očajna, kako je osjetila da je s njom imao energetsku razmjenu. Pa, premda partner tvrdi da je je s tom prijateljicom u susjedstvu samo pričao o duhovnosti, ona osjeća da se na nesvjesnoj ravni razmjenjivala njihova kundalini, seksualna energija. I s tim osjećajem – dilema: „je li ona paranoična“ ili stvarno osjeća.
S tim analizama možemo do sutra... Ali zapravo, istina jest da ono što nam pripada – nam pripada. Životni zakoni, dogovori duša i cijela ta igra postojanja, u suštini je mistična, tajnovita. Nikad do kraja otkrivena. Nema tog boga-Isusa-Krista, tehnike iscjeljivanja ili vidovitosti koja vam može do u detalj otkriti sve tajne postojanja.
Samo predaja. Htjela ili ne, sviđalo se to njezinom egu ili ne, moja je klijentica morala prihvatiti da – ako je to „njen“ muškarac (njen u smislu da je njihova priča ta, životna, prava, jedina), onda je to tako bez obzira na sve žene koje trzaju na njega, pa on s njima svjesno ili ne uđe u neku od rezonancija. Ali i istovremenu suprotnost (jer Istina je uvijek paradoksalna, suprotna zbog yin yang zakona ravnoteže, kao univerzalnog zakon): da, ako on nije njen, ili nije više njen (jer nekad se družimo u fazama), nije ma što ona učinila. Koliko god ona imala poriv otputovati do njega, ili učiniti nešto što bi mu na bilo koji način vratilo prvotni interes za nju... ako nije njeno, ako je nešto odrađeno – tko biti treba.
Nije to uvijek lako. Skloni smo gristi zidove da zadržimo ono što volimo, one za koje smo se prirodno vezali, po prirodi Ljubavi. Ali, ne možemo zadržati ništa što nije naše, što nismo mi. Što nam ne pripada po prirodi u igri vječnosti. I taj uvid, neka nas hrani. Neka nam da lakoću da pustimo što treba, jer što možemo – list u jesen pada sa stabla, „htjelo“ to ono ili ne. Tako i mi: mudro je da budemo opušteni u toj životnoj igri. Jasno da je to izazov jer ego se, sa svim svojim htijenjima i željama, tako jaaaaaaaaaako uhvati za ono što voli, u čemu uživa, što ga čini dubljim i ljepšim.
No Mudrost je gledati tu igru, u odvojenosti. Znati da se izmjenjuju u životu vrhunci i padovi, kao dio plesa vječnosti, razumjeti da smo Onaj koji svjedoči. Pa ako je nešto naše, stvarno naše – „suđeno“ nam, što se kaže, nitko i ništa nam to neće uzeti. I obrnuto, ako nešto nije, biti zahvalan da se što prije pokaže, da krenemo dalje, u nove izazove spoznaje o tome tko smo, i što nam s time pripada i kroz Život dolazi.
bglavac
edin.kecanovic
