Tisuću puta opjevana, a opet..nijedna pjesma je ne može ispjevati do kraja.. Dobrostiva, kao topli oganj umornom, izgubljenom putniku, zalutalom u beskraj zime..

Ona je bezdan u kojeg ćemo skočiti, ne strahujući od dubine i pada..Jer u bezdanu čeka mek dodir njenih sveobuhvatnih ruku.

Ona je glad i žeđ, mnogih duša, koje prolaze pred njenim prostrtim stolom, a ne  vide ga, jer  glad utažuju svime što izaziva još veću glad..

Kad se ljubavlju hranimo, gozba nikad ne prestaje, i dostatna nam je za svaki gladni trenutak života.

Ljubav  je prostor, neomeđen granicama, vrijeme, koje ne poznaje zakone prolaznosti, jer samo vječnost u njoj prebiva.

Ona je poput osunčanog proplanka, gdje se dijete može grliti sa vukom , i svim zvijerima koje dotakne, jer, u njoj samo pitomost stoluje..

Kada čujemo da se ratovi vode, poslušajmo istinu: vode se, jer ljubavi nedostaje..Vode se, jer  duše, izgubljene u traženju izvora, napajaju sebe u prolaznim plitkim baricama, dok je  tek malo dublje ispod blata  kristalni izvor, koji ne presušuje nikada.

Ljubav ne poznaje strah, a strah tjera ljude u beznađe pustinje, koja ne pruža ništa, osim tvrdog kamena i pijeska, koji prekriva čežnje za ispunjenjem.

Ljubav  je skrivena i otkrivena u isto vrijeme..

Kroz dodir usana na usnama, mi otkrivamo njen slatki okus, kroz  nježnost prstiju, zarobljenih u  toploj koži ljubljenoga bića, osjećamo  otkrivenu njenu dubinu, a čim zaronimo dublje u nju, zaboravimo na sebe, i dvoje postane jedno u njoj.

Zaboravimo na imena, sve što postoji, u trenutku sjedinjenja se briše, i svemir kao punina, dočekuje nas u toj jednoti.

Ljubav je beskrajno strpljiva.

Kada kažemo, da ljubimo,  nikad ne smijemo odustajati..Kada odustanemo, od ljubavi se odvajamo.

Ona je jedini  vladar, pred kojim sagibamo glavu, i padamo na koljena.  Jer jedino pred njom možemo biti sve, a da nas uvijek gleda blagonaklono i bez osuđivanja.

Ljubav  je jedina, koja se nas nikad nije odrekla, iako smo se mi odrekli nje bezbrojno puta.

Ona je Majka, koja, u zagrljaju Oca, rađa  djecu, ne samo jednog sina, nego bezbroj sinova i kćeri. Križ koji je zabijen u Zemlju ne traži naše raspeće, on je mač, koji je zabijen u tkivo naše Majke, i kojeg čistim srcima možemo izvaditi, i ljubavlju zaliječiti rane..

Ljubav , nakon svega što nestane, ostaje kao popudbina.

Da svijet ponovo obnovi, u svoj svojoj ljepoti, koja je u početku postojala, pa se zagubila, jer je strah pobijedio želju za borbom.

Da..ljubav je jedina, za koju se smijemo i možemo boriti, a nikakvo oružje nam ne treba..Jedino opraštanje, i samilost, prvo prema sebi, a onda prema drugima.