Poznajem takve ljude... Oni rade svoj obični posao. Ispunjavaju svoje obične dane sasvim običnim stvarima i obavezama. Oni misle i govore obično. Obično osjećaju. A životna istina se prostire ispred njih. Sa svim onim što znači živjeti i doživjeti. Netko bi pomislio; ne sasvim obično. Jer kad tad se otvore novi vidici i putevi. Nove misli i osjećanja. Ništa neobično.

Poznajem takve ljude... Oni gledaju. I vide. Gledajući nebo i zvijezde, oni znaju da sve je obično. I smrt je obična. Oni znaju o postojanju vječnosti. Ali žive tako jednostavno. Kao da je svaka sekunda posljednja. Kao da život nije vječnost. Dani poput zvijezda. Misli i djela zvjezdani. Trenuci. Beskrajno obilje. Beskrajna ljepota. Beskrajno znanje. Tako obično, poput zvijezda. Ništa neobično.

Poznajem puno takvih ljudi... Oni su sasvim obično različiti. Znaju hodati već utabanim običnim stazama. Ili sasvim obično krenuti nekim sasvim novim putevima. Znaju da se svijet uvijek iznova može otkriti. Oni mogu potonuti. Ostati bez daha. Disati svjesno. Zaljubiti se. Ljubiti. Mrziti. Suditi. Suosjećati. I sve. Tako spoznaju sebe. I svijet. Spoznaju Ljubav. I Boga.
Ništa neobično.