Po Jungu, prvi arhetip je arhetip ATLETE. To je identifikacija sa našim tijelom i šta mi možemo fizički da uradimo.
Sljedeći arhetip je RATNIK. To je faza u našim životima kada razmišljamo kao ratnici: Koga treba da pobijedim? Ima li neko bolji od mene?
Treća faza je arhetip DRŽAVNIKA. To je vrijeme gdje prestajemo misliti na sebe i počinjemo činiti stvari za druge? Misliti i pomagati drugima postaje važnije nego pomagati sebi.
Četvrti stadijum je arhetip DUHA. U ovom stadijumu počinjemo da sebe istinski prepoznajemo. To je saznanje gdje shvatamo da ovo tijelo nije naš dom, da ova zemlja nije naš dom. Gdje vidimo sebe kao beskonačni duh, gdje smo dio Univerzuma.
Mi ne možemo ništa promijeniti, sve dok to ne prihvatimo. Ništa po čovjeka nije gore nego da bude potpuno shvaćen.
Zdrav čovjek ne muči druge. Oni koji su mučeni po principu se pretvaraju u mučitelje. Ne mogu reći za sebe da vjerujem. JA ZNAM. Imao sam to iskustvo da budem obuzet nečim što je mnogo jače od mene, nečim što ljudi nazivaju bogom.
Sve što nas iritira kod drugih može nas dovesti do shvatanja nas samih.
Tvoja vizija će postati jasna tek kada pogledaš u svoje srce. Ko gleda izvan svog srca – sanja. Ko gleda unutar svog srca – budi se.
Osuda ne oslobađa, već guši.
Ako čovjek ne razumije drugu osobu, on će težiti da je smatra budalom.
Ako postoji bilo šta što bismo željeli da promijenimo u našem djetetu, prvo bismo trebali ispitati i vidjeti, da to nije nešto što trebamo promijeniti u nama samima.
Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju.
Moderni čovek živi bez boga, to znamo. Ali danas, religija je prisutna, iako ljudi nemaju pojma šta je to bog. Njihov odnos nema veze sa religijom, već samo sa konfesijom, sa pripadnošću. U suštini ima vrlo malo religioznih ljudi i to je strašno. Religija koju crkva propoveda jedna je vrsta politike. To je jedna manipulacija, borba za duše. Ja kao individua živim u tom nekom beznađu, ludoj nadi. Ljudi su postali užasno bezobzirni, grubi i to je prilično pesimistično.
Religija se prodaje kao turistička atrakcija, što Isusu ne znači mnogo, te on pristaje da bude razapet jer su mu objasnili da neće ništa boleti. On ne shvata smisao patnje, čak ni kada je ta patnja neka mogućnost izlaska, preobražaja. Time se postavlja pitanje religioznosti bez boga.
To je toerija koja je meni veoma prihvatljiva. Jer teško je živeti ako čovek prihvati to što jeste i ne uviđa nikakvu mogućnost otklona ili razlike. Religijsko osećanje je u tome da budemo nešto drugo, da živimo razlike, da izađemo iz te naše ljušture. Svet je u ropstvu politike i moći. Ljudi zaboravljaju gde žive, da žive na zemlji i da stoje pred okeanom, pred univerzumom. I neće o tome ni da razmišljaju. Nisu svesni da su u stvari otvoreni za beskraj. U krajnjoj liniji, razapinjanje na krst to i znači. Smisao krsta je u toj otvorenosti pred univezumom. Otvorenosti za razliku, za ono drugo.
Religija se temelji, primarno i uglavnom na strahu. Djelomično je to strava od nepoznatog, a djelomično želja osjećati da imate neku vrstu starijeg brata koji će stajati iza vas u svim neprilikama i opasnostima. Strah je temelj cijeloj stvari – strah od misterioznog, strah od poraza, strah od smrti. Strah je roditelj okrutnosti, te stoga nije ni čudno da su okrutnost i religija išle ruku pod ruku.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=674696505883314&set=a.180394201980216.41925.100000289119052&type=1
bglavac
edin.kecanovic
