Iris (perunika) je biljka koja pripada porodici Iridaceae, zajedno s rodovima gladiola (Gladiolus) i šafrana. Kod nas postoje brojne vrste koje rastu samoniklo, a neke od njih su ujedno endemi naše flore – ne nalaze se ni na jednom drugom staništu na svijetu i strogo su zaštićeni (Iris croatica, Iris adriatica, Iris illyrica, Iris pseudopallida, Iris x rotschildii). Na prijedlog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  2000. godine proglašena je hrvatskim nacionalnim cvijetom.

Perunika je stoljećima diljem svijeta bila simbol kraljevskih moći i božanske zaštite, a tri dijela njezina cvijeta predstavljala su mudrost, vjeru i hrabrost. Indijska i egipatska kultura koristile su se ljepotom perunike da bi prikazale život i ponovno rođenje. U starom Egiptu perunika je bila simbol moći i uzvišenosti pa je postala prauzor žezla, a u dalekom Japanu simbol je pobjede. Cvijet perunike ima i svoje simbolično značenje prilikom darivanja. Ako ga poklanjate, to znači da nekomu hoćete reći da vam je prijatelj, da želite pokazati vjeru, nadu, mudrost ili hrabrost.

Iz samog imena (iris Illyrica) može se zaključiti kako je još od doba Ilira perunika bila značajan cvijet, poznata kao miomiris i mirodija, te priznata i kao ljekovita biljka. Najstariji sačuvani spomen ilirskog irisa iz 4. stoljeća prije Krista nalazi se u botaničkoj enciklopediji Historia plantarum grčkog filozofa Teofrasta koji navodi kako iris najbolje uspijeva kod Ilira.

Nakon što su Slaveni zaposjeli Ilirik, irisu su dali ime po vrhovnom božanstvu, bogu groma i munje – Perunu.

Naziv iris (grč. i lat. duga) potječe od grčke boginje – glasnice bogova Iride. Duga spaja nebo i zemlju, a prema legendi – tamo gdje je duga dotakla tlo (kao i munja Peruna), izrasla je perunika.

U Dubrovniku i okolici perunika se naziva i bogiša, a vjeruje se da štiti od groma. Sadila se na njivama kako bi polje štitila od nevremena. Na današnji dan, 29.travnja, kada cvjetaju bogiše, po starinskom običaju dominikanci blagoslivljaju taj cvijet. Prije više od 100 godina Sima Trojanović zapisao je:

“U Dubrovniku je neka slava Bogiša, te se zove i sv.Petar Bogišar (svetac reda dominikanskog), a taj je običaj naslikao G.Murat. Uoči toga dana “sprave” dominikanci bogiše, pa na taj dan najprije iziđe sv.misa, te pre svega blagoslove vodu i onda i moći sv.Petra Bogiše. Posle mise uzima narod bogiše i vode te nosi kući. Narod nosi bogišu, da Bog tu kuću, u kojoj je, sačuva od groma, a bolesnici piju one vode da ozdrave. U drugim mjestima dominikanci blagosiljaju razno drugo cvijeće, pa i maslinu, ali uvek postupaju kao i s bogišom.”

 D.A.

 zupanet.hr