Psihologija

Svima se svidjeti

Potreba da se svima svidimo je pokazatelj da se ne sviđamo samima sebi. Ništa u tolikoj mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njom kroz oči drugih. Piše: T. Šćavina

Kada bi nas netko pitao: “Imate li potrebu svima se svidjeti?” većina nas bi odgovorila: “Ne, pa to je nemoguće!” I bili bismo sasvim u pravu. Apsolutno je nemoguće svidjeti se svima. Ima toliko različitih ljudi, toliko različitih perspektiva. No, budući ne treba vjerovati riječima već djelima, evo još nekoliko pitanja:

•Da li teško prihvaćate kada netko ima loše mišljenje o vama?
•Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?
•Imate li potrebu prilagođavati se mišljenju većine?

Ako ste na sva tri pitanja odgovorili s "da", vrijeme je da se suočite s činjenicom da bolujete od SSS-a. To je skraćenica od svidjeti-se-svima i, na svu sreću, ne možete ju pronaći među psihijatrijskim dijagnozama, jer je pre česta, a samim time i normalna. Ta boljka obično uhvati čovjeka u kasnim dvadesetim ili tijekom tridesetih godina, kada se nađe pogubljen između onoga kakav misli da bi trebao biti i onog kakav jeste. Taj raskorak između "trebalo bi" i "jeste" ne odnosi se samo na doživljaj sebe, već ide i puno šire. U glavi nastaje konfuzija jer se ljudi ne ponašaju onako kako bi se "trebali" ponašati, a ni svijet nije onakav kakav bi "trebao" biti.

Trgate se za odobravanjem?

Ako smo osobu doživjeli odbacujućom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti njenu naklonost i odobravanje, to znači da ne možemo podnijeti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."

U toj sveopćoj zbunjenosti, ljudi koji su uvijek bili mirni i pristojni odjednom počinju otkrivati da su ljutiti i da bi najradije u nekim situacijama bili vrlo bezobrazni. Ili, na primjer, ljudi koji su uvijek bili nasmijani odjednom shvaćaju da im je život strašno naporan i postaju depresivni. S takvom, poljuljanom slikom o sebi, ljudima i svijetu, čovjek se traži. A to traženje se, između ostalog, manifestira i kroz potragu za sobom u očima drugih. Želeći da mu drugi pokažu (ili potvrde) tko je on zapravo, čovjek tim vanjskim pogledima počinje pridavati suviše pažnje.

Tu stupa na snagu naporno SSS-stanje. Kako bismo sagledali što to zapravo znači, vratit ćemo se na jedno od pitanja s početka: "Imate li potrebu dokazivati svoje kvalitete onim ljudima koje vi sami ne smatrate dovoljno kvalitetnima?" Na primjer, imate šefa kojeg smatrate lošim menađerom i, sve u svemu, primitivnom osobom, a ipak vas njegovo neodobravanje prilično pogađa. Ili, recimo, upoznate dvije osobe – jednu otvorenu i srdačnu, a drugu odbacujuću i kritičnu – i vi se uhvatite kako vam je strašno bitno što ova druga misli o vama, dok ovu prvu ni ne primijećujete.

Zbog čega se to događa? U prvom primjeru, kada je u pitanju nadređeni, njegov položaj moći podsjeća na figuru roditelja ili skrbnika. Imate osjećaj da o njegovom mišljenju o vama ovisi vaša egzistencija. Zato se morate "dokazati" i dobiti potvrdu svojih kvaliteta. Naravno, puno je lakše onima koji samo odmahnu rukom pomislivši: "Koja budala" i jednostavno se ne zamaraju time jesu li dovoljno dobri, pametni ili efikasni u njegovim očima. Drugim riječima, puno je jednostavnije kada nema potrebe da se svidimo onima koji se uopće ne sviđaju nama. U drugom primjeru, situacija je slična. Ako smo osobu doživjeli odbacujućom i kritičnom, a svejedno se pokušavamo nekako probiti do nje, osvojiti je, pridobiti njenu naklonost i odobravanje, to znači da ne možemo podnijeti tu jednostavnu (a ipak bolnu) činjenicu koja glasi: "Ne sviđaš mi se."

Ništa u tolikoj mjeri ne narušava našu bit koliko potraga za njome kroz oči drugih. Tih "drugih" ima bezbroj i, trudimo li se u skladu s njihovim kriterijima mijenjati sebe, zaboravljamo na svoju jedinstvenost i postajemo prosječni. Potreba da se svima svidimo je prilično jasan pokazatelj da se ne sviđamo samima sebi. Kako bi se to promijenilo, potrebno je (između ostalog) prestati s pokušajima mijenjanja tuđe slike o sebi i posvetiti pažnju onim ljudima koji vide i osjećaju naše kvalitete. I na kraju ono najvažnije: pomiriti se s činjenicom da se nekim ljudima jednostavno ne sviđamo i da im se nikada nećemo svidjeti.

Tomica Šćavina

www.poticaj.net

Zavirite u knjigu Unutarnji kompas

T. Šćavina 07.10.2009.

http://www.net.hr/zdravlje/page/2009/10/07/0035006.html