Bio jednom jedan jevrejski dječak koji je živio krajem prošlog vijeka u
nekom gradiću u carskoj Rusiji. U to vrijeme, male jevrejske zajednice bile su
progonjene od carevih kozaka. Svakog dana kozaci su ujahivali u grad u
vrijeme pijace i svojim moćnim konjima rasturali robu i imetak Jevreja.

Dječak je mnogo volio svog dedu, koji je bio mesni rabin. Svakog dana dječak
je išao s djedom od njihovog skromnog doma do centra gradica. Kozaci bi
ujahivali u oblaku prašine i njihov zapovjednik bi pročitao najnoviji ukaz:
"Od danas Jevjeri mogu kupiti samo pet krompira odjednom," ili "Car je
naredio da svi Jevreji odmah prodaju državi svoje najbolje krave." Jedna te
ista stvar događala se svaki put: stari rabin bi sa svima ostalima saslušao
ukaze a onda bi podigao svoj stap i mašući njime u pravcu kozaka povikao:
"Protestujem! Protestujem!" tada bi jedan od kozaka uleteo u gomilu, udario
rabina bičem vičući: "Umukni, stara budalo!" i onda bi odjahao. Rabin bi pao
u prašinu, a ostali bi požurili da ga podignu i očiste prašinu s njegovog
ogrtača. Poslije toga unuk bi mu pomogao da ode do kuće.

Dan za danom, mjesec za mjesecom, dječak je gledao ovu užasnu scenu kako
se ponavlja. Konačno vise nije mogao da šuti i jednom, dok je ponovo vodio
svog izubijanog dedu sa gradskog trga, skupio je hrabrost da mu se obrati.
"Voljeni rabi," rekao mu je drsčućim glasom. "Zašto svaki dan govoriš protiv
cara, kada znaš da će te vojnici opet tući? Zašto ne šutiš?"

Rabin se s ljubavlju osmjehnuo svome unuku i odgovorio mu: "Ako ne bih
govorio protiv onoga što je pogrešno, postao bih jedan od njih..."

izvor: www.vvz.hr