Perfekcionizam se u našem društvu smatra pozitivnom osobinom pojedinca. No, koliko je takav stav zdrav način razmišljanja za pojedinca? Osobe koje teže savršenstvu imaju problema s prihvaćanjem svega što nije savršeno, a budući da ništa ne može biti savršeno, ništa im nije dovoljno dobro. Neki stručnjaci čak smatraju kako bi se perfekcionizam trebao smatrati zdravstvenim poremećajem kao i svaki drugi problem u ponašanju, poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Profesor Gordon Flett, svjetski poznati kanadski psiholog, prepoznaje tri vrste perfekcionista: one koji su orijentirani prvenstveno na sebe same i samo od sebe očekuju savršenstvo, zatim one koji ga traže u drugim osobama u svojoj neposrednoj okolini te treću vrstu, takozvanih "društveno uvjetovanih" perfekcionista koji vjeruju da drugi očekuju savršenstvo od njih.
Srž problema, prema profesoru, leži u tome što perfekcionisti ne samo što imaju nerealistične standarde i kriterije, već što procjenjuju sebe i druge prema tome jesu li dorasli tim izrazito velikim očekivanjima.
Iako sklonost savršenstvu može biti od velike pomoći pri savladavanju teških životnih prilika i izazova jer nudi svojevrsnu nit vodilju, standard koji se očekuje, ono može biti, s druge strane, i prepreka na privatnom i poslovnom planu. Perfekcionisti su skloni pretjeranoj kritičnosti, nespremni su na kompromis pa najčešće nisu omiljeni u društvu, a teško im je ostvariti i intimne veze jer puno očekuju od partnera.
Na radnom mjestu pak gube previše vremena i energije na nebitne detalje i gube iz vida važnost cijelog projekta. Nerijetko smatraju kako se u nikoga ne mogu pouzdati da napravi posao kako treba pa su loši timski radnici, a kritike usmjerene prema njima teško prihvaćaju. Takve osobe često su radoholičari, teško se opuštaju pa pate od tjeskobe koja može voditi u depresiju i teže psihičke probleme. Naposlijetku, dobro je težiti prema savršenstvu, no treba biti svjestan da je ono neostvarivo i da su nesavršenosti ono što nas čini posebnima i jedinstvenima.
edin.kecanovic
