Svi mi nekada stojimo na svojim raskrsnicama, odabiremo svjesno put kojim zelimo ici...ne prepustamo to slucaju niti sudbini. Nasom voljom skrenemo lijevo, desno ili nastavimo ici ravno....

Pajaco je pisao o tome u jednom clanku....

I ja sam tako, nekada stajala. I znala: moram ici dalje. A najradije bih ostala tu gdje jesam. No, vrijeme koje je prolazilo, nije me pitalo sta zelim, ljudi koji su nailazili vukli su dalje, a ja sam samo zeljela ostati. Nije mi pomagalo tjesenje u smislu: "sve prolazi", "sve ce jednom biti jucer", nije mi pomagalo nista, zeljela sam ostati. Jer, znala sam,kada odaberem bilo koji put, otici cu od njega. Sudbinom zapisan odlazak od njega? Mozda. Tako je lakse za prezivjeti. Postojao je samo jedan, mali, uski trnoviti i jako bolni put kojim bih mogla hodati sa njim. Ako sam ja pristala da krvavim stopalima hodam po ostrom kamenju, ako sam pristala na izgerabane ruke, poderanu dusu, ranjeno srce...nisam mogla to traziti od njega. I zato sam krenula ravno. Lakse kao izbor. Lakse kao put. I otisla sam. I otisao je. Nastavila sam ravno. Ponekada tesko, ponekada leprsavo. Cesto sam se u mislima osvrtala, trazila njega: da nije tu negdje?, sjeca li se? pamti li? sta radi? da li je sretan? pomisli li nekada na mene? Isla sam ravno i trazila. Trazila dom. Pripadnost koju sam imala samo sa njime. Naisla na neke druge ljude, naucila se smijati i saliti, naucila zivjeti bez njega, naci srecu u drugim stvarima. Mnogo toga dobrog sam nasla. Molitvu, vjeru, utjehu. Samo jedno mi je ostalo ne nadeno: zagrljaj u kojem pripadam oduvijek i zauvijek. I znala sam se pitati, i sada se pitam: kakav bi zivot bio da sam ipak posla tim uskim, teskim putem? Nisam si dala priliku saznati. Mozda bi se put nekada rasiro, mozda bi trnje otkrlo da je ruzin grm...