Ne znam, izgubila sam se u svemu ovom. Odavno se ne mogu prepoznati. Ne znam tko sam? Gdje idem? Što od mene očekuju? Osjećam se kao nezadovoljni pubertetlija koji se izgubio na putu odrastanja, koji se nalazi na razmeđini putova, prašnjavoj cesti na kojoj pušu vjetrovi koji mi nose pijesak u oči i tako potpuno slijepa i gluha od njegove pjesme pokušavam naprijed. Jednom je netko rekao da ne treba puno putovati da bi pronašla sebe. Ja se moram pronaći! Jer ne mogu više ovako!

Tko je ova osoba koja bi trebala biti ja?

Možda sliči, priča i ponaša se kao ona koju ste poznavali, koja je bila vaša kćer.

Ali ova osoba koja stoji pred vama,  to više nije.

Gdje da idem? Gdje da pronađem ono odbjeglo lice? Gdje? Da zakopam glavu u pijesak  poput noja i nastavim dalje, potiskujući svoju zbunjenost i da napokon ozdravim kad zaboravim tko sam? Jesam li tek onda osoba prihvatljiva modernom svijetu kad nisam ono što uistinu jesam; već ono što drugi od mene žele? I možda je sva bol svijeta nastala upravo zato što su se neki od nas drznuli biti ono što jesu, BITI JA!!!

Čovječanstvo je danas postalo tumor svijeta kojeg treba napreciznijim kirurškim zahvatom odstraniti, dok ne bude prekasno. A nije li već prekasno? Nismo li odveć postali rak koji nagriza oboljelo tkivo majčice Zemlje?

Pitaš li se majko, zašto je baš tako? Zašto su ljudi uvijek htjeli biti netko drugi, dok su oni koji su željeli biti ono što jesu, biti ja; bili mučki ušutkani?