Sjedim na klupi kao zalutala u vremenu,kao žena čije postojanje je neprimjetno...
Pahuljice mi nježno padaju na lice a u meni neki vrag što me tjera da se smrzavam i posmatram užurbane prolaznike.Čudno me gledaju...
Kao da sam sišla s uma a ja samo zastala da uživam u pahuljama.
Eh,ko bi mogao proniknuti u misli ljudi???
Ko bi mogao mene razumjeti što sjedim sama??
Svejedno mi je što skrećem pažnju na sebe,nisam je tražila......
Lutajući pogledom zaustavim se na iscrtanom srcu u snijegu i sjetim se kako sam nekada davno i ja crtala a ljubav prva u meni trajala..
Ustajem.........
Nacrtam pored nečijeg srca još jedno moje,neka ih je dva!
Nasmijem se tiho u sebi i duše zadovoljne požurim u gužvu prolaznika,noseći u sebi nježna osjećanja.........