Jedan dijalog

Ponekad se umorim, dosta mi je svega. Iz dana u dan izvoditi ista sranja samo upakirana u novi celofan, nekad u boji nekad crno bijeli. Nekad sa mašnicom, a ako mi ponestane mašnice dobar je i žniranac. Kuda sve to vodi? Ja šumom, pamet drumom, ja drumom, pamet šumom. Ili ti jesen stiže dunjo moja, gdje je zaglavila razboritost tvoja.

U dostupnosti mnogo slobodnog vremena često se gubi vrijeme na nebitno, i tada sve postaje razbibriga. Gdje je tu zdrava pamet, rekao bi netko, a opet priča se naveliko budimo djeca, spontani. Ali mi smo ipak odrasla djeca i spontanost može nekom ići na živce, biti mu dosadna pa i glupa. U želji da razveseliš dobiš po nosu.

Možemo podjetinjati, postati neozbiljni, ali gleda nas se sumnjičavo. Moramo biti ozbiljni, razboriti, pametni. Ipak smo ljudi u godinama. Javljaju se mnoge zamjerke na starce koji podjetinje, gledam i slušam o tom svakodnevno (ne tu na portalu,već u svakodnevnom životu). Trudim se na to ne obazirati, briga me što tko misli ... Jel baš tako? Iz dubine srca izađe odgovor. Budi to što jesi , neozbiljan, djetinjast, važno je samo to da u svom srcu osjetiš mir, sreću, zadovoljstvo.

I tako vračam se polako iz stvarnosti u stvarnost ... (a oni meni) ... Ma nemoj nam reći ... najprije reci što je tebi stvarnost.

Mnogo polemike, različita mišljenja i gdje smo u stvari? Tamo gdje smo i bili .... u svom srcu.