Dugo nisam znala. Gorske su me vile njihale u krilu. Svu ljubav svoju utkale su u hrabrost moju. Mjesec me je noću obasjao, a zvjezdice male u kosi  mi sjale. Prošli mnogi dani bez Vila i zvjezda, sunce što je sjalo svašta mi je dalo.

Sjećanja se moja vračaju u dane Vila, čarolija, kad god novi dan svane.

Došlo novo vrijeme, nove čarolije, a hrabrost je moja ista kao prije. Dok stojim u mraku mjesečeve zrake love moje kose srebrom posipane. Miluju me nježno, tiho mrmore..... hrabra moja Vilo moglo je biti i gorje. U čarobnom krilu stvarnosti i mašte, Vilama u kosi zvjezdice su male koje su nekada meni sjale.

Čuvaju ih brižno, ljubav u njih tkaju, ako dođe netko da ih njima daju.

Ljubica

Ugodan dan!