Tu su bez sumnje djeca, sva djeca, a pogotovo školarci koji cijelo ovo vrijeme sjede doma, buljeći u ekrane i sami obrađuju školsko gradivo, uz minimalnu pomoć učitelja na daljinu, neki sami, većina uz pomoć roditelja. Vrijedno čitaju, slušaju, računaju, pišu umne mape, plakate, pjesme i druge zadatke, čak i ispite. Snalaze se u novim aplikacijama, a umjesto u školske učionice pred lice učiteljice, svako jutro ulaze u „virtualne učionice“ gdje im se od ekrana zacrvene oči...
Pitate li se što im se događa s mozgom? I srcem? I dušom?
Naša djeca, čiji je život tek počeo, čije su odluke još pred njima - ona nisu ama baš ništa kriva!
Nisu kriva za situaciju u državi, nisu kriva za zdravstveni sustav, nisu birala političare i nisu kriva za korupciju u VeHaO-u (WHO). Oni tako mali, zapravo se uopće ne bi trebali opterećivati VeHaO-om. A tako ste ih nepravedno preopteretili. Djeca čak nisu ni ugrožena ovim popularnim korona virusom. Optužena su da ga prenose, ugrožena nisu. Osim toga, prenositelji su i odrasli. Bez obzira na to, nisu li oni naše bogatstvo, naša budućnost, ne bi li trebali brinuti o njima najviše? Niste li štiteći „sustav koji neće izdržati“ zaboravili osigurati zdrav razvoj za mlade i zdrave? Nametali ste im osjećaj krivnje da će ubiti baku i djeda ako ih zagrle. Nekima će to ostati doživotna trauma. I bakama i djedovima i djeci! Kako vas nije sram? Naravno da je trebalo, treba i uvijek će trebati štititi starije i ugrožene, no jeste li svjesno izabrali pogrešan način?!
Jeste li vi uopće svjesni u kakvim uvjetima su dosada učitelji radili s djecom? U kakvim učionicama, sanitarnim čvorovima, dvoranama (ako ih imaju)? U kojoj dimenziji vi živite? Znate li da većina škola nema toplu tekuću vodu niti dovoljne količine sapuna (ako ga uopće ima)? Znate li to? Može li dezinfekcija zamijeniti pranje sapunom i mlakom tekućom vodom?
S kojim pravom im oduzimate sretne dane početka njihovog života, s kojim pravom ih optužujete? S kojim pravom im uskraćujete kontakt s vršnjacima? S kojim pravom ih prskate raznoraznim dezinfekcijskim sredstvima?
Ljudi su se počeli družiti. I djeca se druže na igralištima, turisti uskoro dolaze – ali u školama ostaju iracionalne, nehumane, za djecu škodljive mjere. Oduzeli ste im slobodnu igru s vršnjacima, pokušavate im oduzeti dječju spontanost i bezbrižnu ljubav prema svim ljudima, prema cijelome svijetu, usađujete im strah pred drugima, strah pred svijetom, strah pred životom.
Želimo li da naša djeca budu hrabra, snalažljiva u komunikaciji, zadovoljna sobom, a njihov imunološki sustav otporan? Ili želimo da odrastu u prestrašene ljude, zatvorene u sebe, nesretne, bolesne i mentalno i fizički?
Socijalna distanca i pretjerana dezinfekcija nisu štetne samo zbog psihološkog učinka na dijete, nego i oslabljuju njegov imunološki sustav. Pretjerana dezinfekcija uništava raznolikost mikroorganizama koji su sastavni dio čovjekova tijela (mikrobiom). Ona uzrokuje neravnotežu u organizmu i posljedično više zdravstvenih tegoba i stanja.
Mikroorganizmi koje novorođenče dobije od majke na porodu, a kasnije majčinim mlijekom te kontaktom kože na kožu, jedan su od najvažnijih dijelova njegovog imunološkog sustava. Kroz stalne kontakte s članovima obitelji, a kasnije i s drugim ljudima, ljudski mikrobiom jača, imunološki sustav postaje otporniji. Socijalni kontakti jačaju zdravlje djece. Razvijaju duh zajedništva!
Pokušavate li vi to razjediniti i posvađati djecu?
Naša odgovornost kao roditelja je omogućiti svome djetetu zdrav psihofizički razvoj, u okviru djetetovih mogućnosti, a koje su to mogućnosti obično najbolje zna upravo roditelj. Ponekad i angažirani i požrtvovni učitelj. A vi biste se barem trebali potruditi saznati.
Jeste li svjesni u kakvu ste psihodeličnu situaciju doveli i naše učitelje? Oni ne znaju što bi nam rekli. Obezvrijedili ste njihov autoritet, ponizili i njih. Jeste li ih pitali za mišljenje i savjet? Jeste li izašli na teren? Mi ih pitamo, oni ne znaju. I nisu oni krivi. Vi ste!
Nečije dijete treba izolaciju i posebnu skrb, a nečije dijete treba otvorene mogućnosti za kretanje, učenje, izražavanje. Jeste li uzeli u obzir sve mogućnosti?
I zato – od vas u budućnosti ne očekujemo realne, životne i stručne odluke. Sami ćemo vratiti djeci druženje s vršnjacima i učiteljima, bezbrižnu igru i svima osmijeh na lice. Vratit ćemo im mogućnosti za normalan psihofizički razvoj u društvu, ne u sumanutoj izolaciji. Vratit ćemo im povjerenje u ljude, u svijet i u same sebe. Jer i to je učenje, pravo učenje o životu i za život.
Naći ćemo način. Mi roditelji – jer vjerujemo u svoju djecu i jer ih volimo bajkovitom ljubavlju, nepobjedivom!
edin.kecanovic
