Ignac Posavec iz Ivanovca, dugogodišnji strojobravarski obrtnik i malopoduzetnik, doista se našao u teško objašnjivom položaju. Poduzeće koje je naraslo iz strojobravarskog obrta - Monting d.o.o. Ivanovec - danas mu je u stečaju, ali ne iz razloga koji bi mogli biti svima razumljivi, eventualno i prihvatljivi.

Poduzeće nije imalo problema s proizvodnjom, štoviše, kao jedini proizvođač traktorskih prikolica najviše kvalitete, atestiranih i certificiranih od ovlaštenih certifikacijskh ureda, odabrano je bilo kao isporučitelj prikolica i priključnih strojeva za traktore za program samozapošljavanja razvojačenih hrvatskih branitelja koji je pokrenula Vlada Republike Hrvatske, pred skoro deset godina - 12. veljače 1998. godine.

Vlada je tada donijela odluku o kreditiranju nabave traktora “Ursus” i priključnih strojeva te prikolica za stradalnike Domovinskog rata i razvojačene branitelje.

Ignac Posavec u to je vrijeme bio jedini proizvođač prikolica u Hrvatskoj u traženoj kvaliteti, pa je pozvan k ministru poljoprivrede Zlatku Dominikoviću na razgovor.

To je bilo 5. ožujka 1998. godine, Posavcu je praktično povjeren posao proizvodnje prikolica, no već 7. svibnja vratio se na istu adresu na novi sastanak “zbog nekih problema u proizvodnji”. Daljnji razvoj događaja bio je zaista zanimljiv:

JEDAN NATJEČAJ PONIŠTEN

- Tog istog dana - priča Posavec - bez posebnog povoda ili naloga, u moju radionicu upala je financijska policija. Isključili su strojeve te počeli ispitivati radnike o plaćama, o proizvodnji, o količinama... Poslije će se pokazati da sam već tada smetao onima koji su željeli atraktivan posao namjesititi nekome drugome.

Na tom sam sastanku dobio popis stotinjak kupaca prikolica kojima se one moraju isporučiti, ali unatoč kvaliteti, garancijama, atestima koje sam za prikolice imao, na javnom je natječaju posao povjeren tvrtki “Poljoimpex RTM”. Pitam samo usput: gdje je ta tvrtka danas, tko joj je vlasnik? No, ja sam se žalio ministru financija Borislavu Škegri, taj je natječaj poništen, pa je onima koji su željeli prikolice “preporučeno” da sami odaberu proizvođača prikolica. Do mene ih je došlo na desetke, a cijeli je aranžman bio napravljen tako da je Vlada zagrebačkoj Poljoopskrbi vanjska trgovina odobrila akreditiv vrijedan 11.000.000 DEM za plaćanje braniteljima isporučenih prikolica. S druge strane, prikolice su branitelji plaćali toj firmi kreditima kroz Županjsku banku.

KAMO JE
NESTAO NOVAC?

- To izgleda komplicirano, ali nisam ja mogao birati u to vrijeme način plaćanja ili modele kojima će Vlada provoditi neki svoj program. Kad sam isporučio prikolice vrijedne 610.000 kuna, odjednom nije bilo novaca, Vlada je kroz Ministarstvo poljoprivrede “zatvorila” dio mojeg potraživanja sa 118.000 kuna, a Poljopskrba me prisiljavala na kompenzacije. Tu sam robu plasirao kroz tadašnji Trgocentar, kroz moju na silu otvorenu prodavaonicu mješovite robe, ali nitko se nije pitao - a gdje su milijuni DEM-a koje je država osigurala za taj program?

JEDAN FINGIRANI STEČAJ?

- U međuvremenu Poljoopskrba vanjska trgovina odlazi u stečaj, moje potraživanje pada u ponor stečajne mase, ali zanimljivo: na istoj adresi s istim ljudima počinje poslovati “Poljoopskrba međunarodna trgovina”. Treba li kome dokazivati da se radilo o fingiranom stečaju radi prevare vjerovnika? Ali kao poduzetnik, iz svoje kože nisam mogao iskočiti - po novom ugovoru opet sam isporučio prikolice vrijedne daljnjih 277.000 kuna i dijelove za održavanje, u periodu od 2000. do 2002. godine - a do danas mi ni to nije plaćeno.

PDV, jasno, nisam mogao platiti (jer tada se plaćao pri fakturiranju), a nedostajalo mi je novca i za doprinose deset mojih radnika. Ukupno sam tada državi dugovao 116.000 kuna, s obzirom na proizvodnju - ništa ozbiljno, a porezna uprava nije prihvatila kao sudužnika, odnosno platišu PDV-a Poljoopskrbu, jer oni su osporavali dug, a moje prikolice su - prodali!

I tu je zapravo uništena moja proizvodnja o kojoj su pisale novine, od vremena kad sam slikan kao “tvornica deviza”, pa do isporuka prikolica braniteljima... Jer zbog neplaćanja prikolica u poslu koji je aranžirala država ni ja nisam mogao normalno podmirivati obveze prema dobavljačima materijala, pa su krenule ovrhe...

JEDNA SMUŠENA OVRHA I ZATVOR

- Tako je, primjerice, u jednom ovršnom postupku sudski izvršitelj zaplijenio tri prikolice vrijedne po 50.000 kuna, a za dug od 40.000 kuna, pri čemu se mene uopće nije obavijestilo o ovrsi, a ja sam prikolice isporučio Poljopskrbi 8. studenoga (2000.g.). Rješenje o ovrsi izdano je deset dana kasnije. I što se dogodilo? Na rješenje se nisam žalio jer je bilo besmisleno, a nepostojeće prikolice su tri puta prodavane na javnoj dražbi!

No, Općinsko državno odvjetništvo sročilo je kaznenu prijavu protiv mene, zatim i optužnicu zbog prodaje zaplijenjenih prikolica - a nakon samo nekoliko rasprava osuđen sam na šest mjeseci zatvora!

Odvjetnik koji mi je dodijeljen po službenoj dužnosti podnio je žalbu, a i ja sam rukom napisao i sam žalbu, presuda je poništena zahvaljujući i svjedočenju radnika Agromeđimurja koji su prikolice vozili (i kada su ih vozili) na skladište Poljoopskrbe na čakovečkom “Unimeru”, a u cijelom postupku adresa Poljoopskrba međunarodna trgovina, Donje Svetice 40, Zagreb - sudu je bila nepoznata, pošta se vraćala s “nepoznatog odredišta”! Je li to normalno?

TRI GODINE
ČEKANJA

- Početkom studenoga 2003. podnio sam ovršni zahtjev prema toj tobože “novoj” Poljoopskrbi međunarodnoj trgovini za naplatu 277.000 kuna za neplaćene prikolice i, gle čuda: bez imalo srama tvrdili su da nisu primili robu te da su otpremnice i fakture falisifikati! Tri pune godine čekao sam na prvo ročište, do 2006. godine, a kako vidite - ja sam u svemu - od ovrha do zatvora, odmah “bio na redu”!

STEČAJ

- Ali tek 2006. godine počinju moji pravi problemi, jer Ministarstvo financija zbog nepodmirenih dugova prema državi pkreće stečaj “Montinga” d.o.o. kao da ne postoji nenaplaćeno jamstvo od onih prvih neneplaćenih 610.000 kuna! Na to su zaboravili!

Što je najgore, ja sam za stečaj saznao iz javnog oglasa, a iz javnog oglasa saznao sam prošli mjesec i da mi se prodaje imovina odlukom stečajne upraviteljice, koja ima od tog stečajnog postupka i te kakve osobne koristi kroz svoju “nagradu”, pa “knjigovodstvene usluge”... Podnio sam žalbu u roku, jer moju imovinu se u stečaju želi prodati ispod svake cijene.

NI ZA POLA
CIJENE

Proizvodnu halu u gradnji, zemljište, nudi se za 855.000 kuna, a troškovnička cijena hale, parcela ukupne površine 1.336 čhv-a s plaćenim komunlanim doprinosom, već izvedeni temelji druge hale koje stečajna upraviteljica nije ni uočila te sva dokumentacija od lokacijske dozvole nadalje prelazi za dvostruko tu “početnu cijenu”. Pa cijena građevinskih parcela u neposrednoj okolici već govori da se s početnom cijenom od 885.000 kuna očito nekom namješta posao, kao što se u proteklih desetak godina pokušalo uništiti moju proizvodnju prikolica.

KAZNA ZBOG HUMANITARNE POMOĆI

- Iz onog upada financijske policije u radionicu izašla je i kazna od 38.000 kuna “zbog nepostojanja materijalno tehničkih uvjeta”, što je bedastoća, ali i zbog manjka u trgovini mješovitom robom kroz koju je išla ona kompenzacijska roba. Nitko me nije pitao zašto je manjak, jer kamioni su robe otpremani kao humanitarna (moja) pomoć na ratno područje, dijelio sam walkmane i kasetofone braniteljima koji su ležali u našoj bolnici, a inspektor me pitao - zašto mi nisu potpisali da su primili poklon?! Tko mi je trebao potpisati, oni bez ruku!?

Dok se ne rasplete ova nesretna epizoda sa stečajem “Montinga” d.o.o. - pri čemu se ne nadam da će zakulisni igrači i prevaranti koji mi i danas duguju stotine tisuća kuna za isporučene prikolice doći pred lice pravde, ja i dalje radim, aktivirao sam obrt ponovo...

Samo pitam se, tko će odgovarati što su milijuni eura otišli na uvozne prikolice jer ja sam bio blokirane proizvodnje, zaustavljen u razvoju zbog nekih tvrtki kojima se danas traga ne zna.

Prikolice se i dalje traže, radio sam i za “Bechtel”, naručivali su kod mene prikolice posebne namjene i nosivosti, dovozili su kamione na remont...

Neću pokleknuti, ali mislim da moju sudbinu dijeli mnogo obrtnika i malih poduzetnika, vrijeme je da o problemima koje imamo, a nismo ih sami izazvali, progovorimo javno. Jer daleko od očiju javnosti - mnoge od nas zaista je moguće uništiti.

M. Belčić