Zimski solsticij, trenutak ili dan kada je Zemlja najtamnija, zapravo je obećanje svjetla i proljeća. U mnogim drevnim kulturama taj dan slavi se kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga. Tako su na primjer egipćani 12 dana slavili ponovno rođenje Sunca, kao odraz 12 dijelova kalendara. U Mezopotamiji je godišnji festival zapravo preuzet od Perzijanaca, kada se dvanaestodnevnim festivalom slavila pobjeda boga Marduka nad čudovištima tame.

         Sve te tradicije nastavile su se u antičkom svijetu: u Grčkoj je legenda o Zeusovoj pobjedi nad Kronom bila osnova slavlju, a kod Rimljana su suparnici bili Jupiter i Saturn, zbog čega je na poslijetku festival dobio naziv Saturnalia. Slavio se Saturn, koji će na zadnji dan ipak biti poražen od svjetlonoše Jupitera.         

         I u današnje vrijeme u različitim kulturama i religijama vrijeme solsticija poklapa se s blagdanima: kod Indijanaca to je praznik Chumash, u Iranu Yalda, u Kini to je Dong Zhi, odnosno dolazak zime, kod Židova Hanukkah, festival svjetla, a u kršćanstvu blagdan Božića. Iako je danas općepoznato da su svi važniji svjetski rašireni običaji i simboli Božića preuzeti iz raznih drevnijih europskih običaja vezanih upravo za proslavu suncostaja, nismo ni svjesni koliko je slavenskih izvora u samim hrvatskim običajima i nazivlju. Primjerice, sama etimologija naziva Božića: iako se smatra logičnim da je to tek naziv za malog Boga, dakle Isusa, stručnjaci se slažu da je to slavensko naslijeđe: Božićem su oni nazivali maleno, tek rođeno Sunce. Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći solsticija da bi se kroz energiju i svjetlost vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krjesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti.         

         Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka. Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Paganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi.  

         Božićno drvce također ima pretkršćanske korijene širom svijeta, tako se na primjer u Indiji od drevnih vremena pa sve do danas za praznik Divalija pale male uljanice na ornamentalnom željeznom drvcu. U kršćanske običaje je uvedeno tek u 16.stoljeću u Njemačkoj od kuda se postupno među kršćanima taj običaj širio Europom. Legende o božićnom drvcu su nebrojene. Drevna simbolika zimzelenog drveća leži u činjenici da ona žive i u tom periodu bez svjetlosti, kao simbol života.  

         Najpoznatiji stari naziv tog blagdana je i danas poznat u engleskom jeziku kao Yule. Ta anglosaksonska riječ označava ' kolo ' ili ' kotač ' , čija simbolika neprekinutog kruga rođenja, smrti i preporoda se ocrtavala u svim važnijim godišnjim ritualima. Adventski vijenac ima četiri svijeće u „kolu“ što pretstavlja  dva ekvinocija i dva solsticija kao promjene unutar životnog kruga. Tako i u vedskoj tradiciji postoje četiri perioda u krugu života (četiri ašrama). Staroslavenski naziv za taj dan - Koljada - po nekima također potječe iz riječi ' kolo ' . U nekim su slavenskim krajevima postojale procesije koje bi pratilo dijete na konju, kao simbol novorođenog Sunca i nosio se sunčev znak koji se zapaljen vrtio. Taj je simbol kasnije u narodu lako zamijenjen zvijezdom.  

         Svi običaji vezani uz ovaj period u svim kulturama diljem svijeta, i oni drevni, i ovi noviji, stari tek oko dva tisućljeća, slave dolazak na svijet nečega čemu je sudbina izmijeniti svijet na bolje.