Recimo uzet ćemo za primjer klona. Izgubite svoju voljenu osobu (smrt je u pitanju) bez koje ne živite život već ga samo preživljavate u tuzi i boli. Zamislimo da smo u vremenu gdje je sasvim normalno stvoriti klona...i vi ste to učinili.

Dakle, imate na izgled apsolutno istu osobu koju ste voljeli ali ne samo na izgled već i po načinu razmišljanja i svega ostalog...pa ipak, taj klon sigurno neće moći zamijeniti vašu dragu i obožavanu osobu, možda eventualno samo u početku.

Sretni ste što opet možete dodirivati nju/njega, ljubiti, grliti itd., ali ne možete s tom osobom dijeliti ono što vas najviše držalo zajedno...misli, uspomene i dr. toga više nema, to sve nestalo je sa smrću vaše voljene osobe.

Zamislite i ovu situaciju. Nakon što je upitala osoba svog voljenog da nema nje (kad bi umrla) koju bi ženu tražio nakon određenog vremena a on joj odgovori:

"Nijedna ne može zamijeniti tebe".

"Pa zar niti ona koja bi izgledom bila slična meni ili čak potpuno ista kao ja???" - upitala ga je da bi saznala pravi odgovor.

Njegov odgovor je glasio: "Da je tvoja dvojnica, da čak misli kao i ti, ne bi imala u sebi sve ono što ti imaš. Ti si jedinstvena kao i svaki čovjek jer to što nosiš u sebi...sve uspomene, doživljaje, osjećaje nitko drugi nema u sebi osim tebe ma koliko, ta druga, bila ista po izgledu tebi".

Smatram da nije narcisoidno niti egoistično kad netko kaže o sebi da je jedinstven i poseban jer to je u biti tako. Svaki čovjek, ama baš svaki, različit je od svih ostalih ljudi, nijedan nije isti, zato i je jedinstven i poseban i ljepotu nosi iznutra. Ljepotu određuje njegovo JA.