"Život duše dolazi od smrti, ona postaje anđeo
iako tijelo nestaje kad je srce puno sna
I svatko se od nas smiruje u tuđem zaboravu
Jer mir i vrijeme su jedno, mi trajemo
U srcu onih koji dolaze
Jer život je samo gledanje u smrt
I ljubav"
Ne, ne radi se o onome što očekujete počevši čitati ove misli. Ljubav nije umrla, jer ona ne umire onako kako mi zamišljamo umiranje. Smrt je neizbježan uljez kojeg nasljeđujemo rođenjem, kojeg se nikada nećemo riješiti. Ona je zadnja točka u spiralnoj dinamici života, trenutak u kojem stižemo na kraj zlatnog reza i ulazimo u carstvo sudbine koja nas je, bila dobra ili loša, pratila na našem životnom putu. Dok sretna sjedim na vrhu svijeta i promatram plave daljine, dok osjećam kako život dodiruje moju kožu i slušam kako ljubav svira najljepšu simfoniju mome srcu, smrt je daleka i još nespoznatljiva istina. Misao o njoj je beskonačna, jer je ona rastanak zauvjek, rastanak obavijen tajnom koja se krije u zlaćanim oblacima, ali on iza sebe ipak ostavlja tugu u tragovima kojima kasnije kročimo i osjećamo ljubav.
"Gledo sam te sinoć u snu, tužan mrtvu..........
samo kosa tvoja još je bila živa pa mi reče,
miruj, u smrti se sniva."
Ljubav odživljena kao actus purus uvijek pobjeđuje smrt, ona postaje energija koja hrani opustjela srca, ona lebdi oko nas i ostaje vječni svjedok nastajanja i postojanja.
"Da nije ljubavi nebi svita bilo, moja bajna vilo", ali bez nje nebi bilo ni onih koji ubijaju, ni onih koji uništavaju, ni onih koji lažu i varaju.
Trenutak u kojem osjetih ljubav i tugu, u kojem poželjeh otkriti tajnu u tragovima kojima ću kasnije kročiti, je bila objava jedne tihe smrti.
Umro je sanjar koji je, vjerujući u snagu te ljubavi i živio tu ljubav, a svojim postojanjem s njom u sebi, on je svojim životom platio najveću cijenu u borbi protiv energije antiljubavi koja se ugnjezdila u srcima puka za koji je on živio.
edin.kecanovic
bglavac
vanessa
irida
