Sljedeća faza sastoji je od pitanja postavljenih samoj sebi i nagađanja što bi moglo biti u pitanju i na kraju od čudnog iščekivanja. Nakon toga obavezno se javlja, metaforički rečeno, umetanje slike ili vizije nekog događaja u moje misli kao na filmskom platnu. Ovo se odnosi ponekad i na moje snove.

Ta je slika (vizija) često dosta nejasna, maglovita i bez logičnog slijeda. Prvo osjetim neki čudan nemir...vidim sebe u nekom oštrom zapletu nekih čudnih i neobjašnjivih događaja. A tada, nakon jednog vremena sve dobije svoju stvarnu dimenziju na pr. sretnem osobu koju dugo nisam vidjela i saznam od nje neku negativnu vijest koja itekako ima utjecaja na moj život i moju obitelj.

U lakšim slučajevima odjednom mi se pokaže slika pokvarenog televizora (na slični način kao što sam u početku opisala) i taj dan, zaista se pokvari televizor. Slične situacije mi se javljaju zaista često pa ih nije potrebno ni nabrajati.

Evo navest ću dva istinita primjera:
Sanjam i odjednom umetne mi se u san slika osobe koju dugo nisam vidjela niti je očekivala. Tog dana je došla kod mene.

Drugi slučaj je daleko drugačiji. Skinula sam preko interneta sliku na kojoj je bila tužna žena i zamislite, zvala se kao i ja. Nakon par mjeseci saznala sam da meni vrlo draga osoba boluje od neizlječive bolesti i nedugo zatim je i otišla na onaj drugi svijet. Imaginarna tuga pretvorila se u istinsku a obična slika ju je nagovijestila.

To je ta slika:

Postavlja se pitanje: Ako čovjek može osjetiti što će se dogoditi u bliskoj i daljnjoj budućnosti, kako zapravo funkcionira vrijeme kao 4. dimenzija???