Daleko na sjeveru Norveške, tamo gdje snijegom pokrivene šume dotiču polarne zvijezde, živi božićna legenda o jatu vrabaca koji su izgladnjeli čekali smrt u krošnji velikog bora, iznemogli, ali puni vjere da će ih tek rođeni Isus spasiti od izvjesne smrti.

I doista, nakon silnog nevremena, na Badnju večer i božićno jutro odigralo se čudo.Vijavica je nestala zajedno s vjetrom koji ju je dojedrio iz domovine Snježne kraljice, a na svakoj kući stanovnici mjestašca, i oni okovani snijegom, istaknuli su klasje pohranjenog žita i grane okićene suhim voćem i jabukama, tako da je jato imalo hrane za cijelu zimu.

Ova prava božićna bajka vraća s otprhutalim vrapcima davna, pradavna vremena, tisućljeća i stoljeća prije negoli se i pomišljalo na Isusovo rođenje. Tada, tamo na dalekom sjeveru, skandinavski su pranarodi u krošnjama crnogorice, posebno velikih borova, već prepoznavali isijavanje topline, kao žarenje života nasuprot zimi i smrti ili barem, pomoć pri buđenju još uspavane prirode. Pa bi pod krošnjama, kao pod igličastim šatorima, pod kojima su mogli zaštićeni sjesti na Majku Zemlju, prinosili žrtve njenom što bržem oporavku, a onda, nešto kasnije, kad su počeli slaviti zimski solsticij, koji pada nekako oko našeg Božića, stali donositi odsječena stabla u svoje velike brvnare i kititi ih raznim amuletima i posvećenim figuricama koje su potkupljivale Tvorca da što prije rodi dijete Novog Buđenja.

Slavili su tada i zimske dane, zahvaljujući za osušenu ribu i suho meso kojima su upravo hladnoća i ledeni vjetar pogodovali da se ne pokvare, te tako sasvim nesvjesni najavili naše badnjačke i božićne jelovnike koji će nekoliko tisućljeća poslije zavladati krštenim i nekrštenim svijetom.

Autor: Veljko  Barbieri -Nacional