1. ZNANJE I ČIN

 

Bilo jedno pravo znanje, i bio jedan pravi čin. Čekali su da netko naiđe i da ih usvoji. I dok su čekali, pomalo su se prepirali na način ljudi. Znanje je govorilo činu:

“Ja ti prethodim. Ja sam tvoj uzrok. Bez mene, tebe nema”.

Čin je ovako odgovarao znanju:

“Brate, ne lakomi se na prvenstvo. Važno je tko je posljednji. Ja, čin, tebe ostvarujem. Bez mene, ti si beskorisno. Prema tomu, bez mene ni tebe nema”.

Putem su prolazili mnogi umovi, željni znanja i ispravnoga djela. Samo što su neki bili skloniji znanju, a drugi su više voljeli akciju. Tako da su se oni prvi zadovoljili sa znanjem, kiteći se njim, i ne prevodeći ga u djelo; dok su drugi hrlili u djelanje, ne mareći se obavijestiti gdje, što, kada, kako, i koliko. Zemlja se zbog toga nesusreta našla u čudnu procjepu između nepotrebnosti i suvišnosti.

I tako su oboje, i znanje i čin došli na svoje; naime, oboje su imali pravo dok su se onomad prepirali. Jedno se bez drugoga nije moglo ostvariti. Oboje je likovalo, pomalo na način ljudi.

 

 

Nisam ja izmislila ironiju, reče tuga.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)