31.ZAČEĆE IZ SNA, DIJETE IZ JAVE

 

        “Sanjao sam te, i ti tu ništa ne možeš“, rekao je momak djevojci, koja ga nije htjela. “Sanjao sam da si me htjela, i da si mi došla u kuću, i da si provela sa mnom noć, i da  sam se tebe nauživao do mile volje. I da to nije bio san”.

        Čuvši to, djevojka je pobjegla kući, i gorko se rasplakala.

        ‘Što ću sad od sramote”? ridala je. “Kako on uopće smije mene sanjati? I još takvu stvar?! A posljedice – ne smijem ni pomisliti”!

        Kad je djevojčina majka čula što se dogodilo, stala je čupati kosu od jada.

        “Oh Bože, što nas je snašlo”!

Kad je susjeda čula što se dogodilo, zalelekala je i ona.

Kad je druga susjeda čula kuknjavu prve, dala se i ona u jauk i lelek.

Kad je treća, itd.

Uskoro je cijelo selo lelekalo, i opće je naricanje bilo tako gusto i posvudašnje, da se tu nije dalo udjenuti nikakvo pitanje o uzroku i razlogu. Samo se znalo da se nešto strašno dogodilo, i da je plač krenuo iz djevojčine kuće.

Na kraju dana nekako se odmotao početni razlog.

“Snu ne možeš zapovijedati”, rekoše susjede. “Ali za svaki slučaj, prijavite stvar sudu”.

 

Poslije devet mjeseci djevojka je rodila dijete, na sliku i priliku momka. Babica je tvrdila da je rodilja djevica. Momak je na sudu tvrdio da je san, doduše, njegov, i da se u snu dogodilo što se dogodilo, ali da on, ipak, ne može plaćati dječji doplatak...

Dok je sud bio u nedoumici, momak je nestao iz sela.

       

 

        Kad san prijeđe granicu pristojne jave...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)