Uočio sam da i među ljudima postoje ljudi koji igrom sudbine postaju beskućnici, baš kao i ja. Malo sam zavirio u njihove umove i srca, uh, bilo je tu svačega. I skoro da sam se posramio kad sam se sjetio kako sam u nekim trenucima slabosti pomišljao kako nikome ne može biti gore nego meni i kako sam samo ja najnevoljenije biće na ovoj planeti.

Sličnost sam tim „odmetnicima društva“ učinilo me njihovim prijateljima. Činilo se da sam na neki način pozitivno djelovao na njihovo raspoloženje. Znao sam gdje se kreću , gdje spavaju, gdje prose i tako sam postao njihov vjerni pratilac. Postalo mi je najdraže hraniti se sa njihovih „prljavih dlanova“. Volio sam njihove ispružene dlanove jer u tom trenutku ti dlanovi nisu tražili milostinju već su je  nudili meni a upravo to ih je činilo sretnima. Znate onu….. ruka koja daje sretnija je od one koja prima. A ja sam bio sretan jer sam mogao usrećiti ta usamljena bića od kojih su svi odvraćali poglede.

Bez straha sam im prilazio, puštao da mi miluju perje, cvrkutao im i tako im zahvaljivao na hrani i društvu. Među nama je postojala nevidljiva zajednička nit koja nas je jako zbližila.

Postojalo je još nešto što sam jako volio a to su bili crkveni zvonici i zvuk orgulja koji je dopirao iz crkve. Neobično, rekli bi neki, da vrabac sluša orgulje, ali valjda ste se već uvjerili da sam ja neobičan vrabac i k tome još i muzikalan. I tako jednog dana, odlučio sam zaviriti u katedralu gdje odlaze ljudi „ čistih ruku“ u odijelima i gdje se činilo da „odmetnicima društva“ nije mjesto.