I.        U DALEKOM  SVIJETU

Veliko plavo more ljuljuškalo se na blagom vjetriću pod uzavrelim ljetnim suncem.

Poneka riba iskočila bi iz vode i brzo se vratila u  hladne morske dubine.

Stari brod plovio je lagano u daljinu, u daleki i nepoznati svijet.

Preplanuli mladići začuđenih lica s mučninom u želucu pogledavali su jedni druge i  ovo prostranstvo bez početka i kraja.

 Roditelji  su ih poslali  same i uplašene, tko zna kamo, u nadi da će  nešto zaraditi za bolji život i ljepše sutra.

Teško se tada živjelo i svatko se snalazio kako je mogao i znao.

Tako je neke dopalo sve napustiti i otputovati u nepoznato, naravno, s nadom da će se jednog dana ipak vratiti u svoje malo selo.

Svakome je njegovo rodno mjesto najdraže ma kakvo bilo i ma gdje bilo.

Tu su njegovi najbliži i najdraži, a ne neka blijeda i nepoznata lica, najčešće uplašena i tužna.

Ivan je skrivao kosu i pogled ispod tvrde očeve kape, a rukave košulje stalno je povlačio želeći se zaštititi od jakog sunca.

Nije on  navikao na  ovakvo nešto. Uglavnom se ljeti skrivao u hladu zagorskih šuma, brežuljaka i potoka.

Bilo je tu svega, ali, sve poznato, tako domaće i srcu priraslo.

A sad ovdje, među ovim stranim ljudima, na ovom starom brodu i ovoj velikoj vodi koja je izgledala zastrašujuće.

Zatreperio je i iznenada ga je obuzela nelagoda.

Nastavlja se...