IV. NA KRIVOM PUTU

 

Još sijega, još zime, još igre, zatim ponovno u školske klupe.

Dugo su se prepričavali doživljaji s praznika.

Uskoro se snijeg počeo topiti i buditi nadu u ljepše i toplije dane u malom zagorskom selu.

Djeca su naprosto žudila za igrom u prirodi.

Ali to ne znači da se i u školi nisu događale zanimljive stvari.

Igralo bi se tu lovice, skrivača i radile mnoge stvari koje se nisu smjele.

Oni najzločestiji bi ponekad dobili i batine, barem malo sa štapom po prstima.

Skrivali bi jedni drugima knjige i papuče i izvodili još kojekakve nepodopštine.

Bili su to lijepi đački dani kojih će se sigurno rado sjetiti jednog dana kad odrastu.

Budući da vrijeme nemilosrdno juri, proljeće je uskoro zamijenilo ljeto.

Što su naučili, naučili su, trebalo je i roditeljima nešto pomoći oko kuće i na njivama.

Kako su se lijepi mirisi širili oko njih.

Neki su morali brati lipu, a neki bi se samo vješali po drvetu.

Drugi su išli u polje po sijeno i vozili se na kolima natrpanim mirisnom travom.

I tako su se iz dana u dan izmjenjivale sve, već poznate, radosti našeg djetinjstva.

Pomalo to već djeci dosadi pa postanu željni nečeg novog i čekaju tko će prvi nešto ispričati ili predložiti.

-Ljudi, k mene bu došel bratić na ferije – pohvali se Štefica.

-Kolike ima let?- zanima Ružicu.

Ona je već bila malo jača djevojčica i valjda su je počeli zanimati dečki.

-Iste kak i mi – odgovori prijateljica.

-Ke te tebe briga? – prigovori Jožek.

Ostali se nasmijaše ljubomornom dječaku.

Svi su bili spremni za dolazak Martina iz grada.

Moraju se napraviti face i pokazati se u najboljem svjetlu.

Došao je dan od kojeg su puno očekivali.

Ivek je obukao nove traperice koje mu je tata nedavno kupio za rođendan.

Nek vidi ovaj iz grada da je i on moderan.

Štefica je sva naprlitana i ponosna dovela bratića na livadu.

U znak dobrodošlice, dečki su zapalili vatru jer im je to prvo palo na pamet.

-Doj ide po koruzu? – pita Pero.

-Idem ja – pogurne se Francek.

-I ja! – veli, naravno, Marica.

-Da se nete h koruze zgubili! – zezaju ih ostali.

Martina su u njegovim lijepim plavim, kratkim hlačama posjeli na travu uz vatru.

Ništa nije trebao raditi, samo gledati svojim velikim tamnim očima što su mu to domaćini pripremili.

Začudo, Francek i Marica su se ubrzo pojavili noseći puno brkatih klasova.

Dečki su mahali lupinama kukuruza raspirujući vatru iz koje su frcle male iskre na sve strane.

Stidljivi gradski dječak uglavnom je šutio i gledao što se događa.

-Kak se ti zoveš? – pita ga Ružica.

-Kolike imaš ljet?- navaljuje ona.

-Su ti tu mama i tata? – nastavlja.

Nije znao na koje bi pitanje prije odgovorio.

-Martin, završio sam sedmi razred, sam sam došao na praznike – redom odgovara.

-Ružica, ke te tebe zanima? – buni se Jožek.

-Daj ti šuti! – ljuti se ona.

Uz dobru večeru i razgovor vrijeme je brzo prošlo.

Trebalo je poći kući i oprati pocrnjele ruke od diranja svega i svačega u ovom proteklom danu.

I Ivekove traperice nekako su pocrnile  od silnog posla oko vatre i kukuruza.

Noću ionako sve izgleda crno, zato je jutro pametnije, tako barem kažu.