Ne bi li okajao vlastiti grijeh, Zenkai odluči u svojemu životu učiniti neko dobro djelo. Kako bijaše čuo za neku opasnu cestu koja je prolazila samim rubom strme litice i na kojoj je već mnogo ljudi našlo ili za dlaku izbjeglo smrt, odluči prokopati tunel kroz planinu. Tako bi danju prosio hranu, a noću marljivo radio na kopanju svojega tunela. Prođe trideset godina, a tunel bijaše dug sedam stotina metara, šest metara visok i devet metara širok.

Dvije godine prije nego što je posao primaknut kraju, sin onog službenika kojeg je ubio otkrije gdje Zenkai prebiva te se odmah uputi onamo, odlučan u namjeri da ga ubije kako bi se osvetio.
- Spreman sam ti dati svoj život - Zenkai. - Ali prvo mi dopusti da završim ovaj posao. Onoga dana kad bude gotov, možeš me slobodno ubiti.
Tako sin stane čekati da osvane taj dan. Prođe već nekoliko mjeseci, a Zenkai je i dalje kopao. Mladić se naposljetku zamori ovako ništa ne radeći te mu se pridruži u kopanju.

Nakon godinu i pol što mu bijaše pomagao, počne osjećati divljenje prema snazi Zenkaijeve volje i čvrstini njegova karaktera.
Konačno, tunel bi završen, ljudi bi mogli njime prolaziti i putovati bez opasnosti.
- Sad mi možeš odrubiti glavu - reče Zenkai. - Moj je posao gotov.
Kako bih mogao odrubiti glavu svojemu učitelju? – upita mladić očiju punih suza.