TKO RADI NE BOJI SE GLADI!?

Kad je učiteljica izrekla prvašićima basnu o cvrčku i mravima nije ni slutila kakvu će to dramu kasnije izazvati. Svi znamo kako je u basni cvrčak cijelo ljeto pjevao. Došla zima i glad, a on onda kucao mravima na vrata, za malo kruha, a oni mu rekli: „E, da si radio mjesto što si cijelo ljeto pjevao, sad bi imao.“ I zalupe mu vrata.

Jedan od dječaka u razredu se osobito ražalostio maštajući o tome kako je cvrčak sigurno umro od gladi, i kako je u šumi nastala tišina bez pjesme. Gledao je u mislima cvrčkovo malo, smrznuto tijelo na zemlji. Suzile mu oči.
I sad, nakon nastave, hoda kući smućen, a mozgom mu se motaju učiteljičini nadmoćni razlozi.
„Tko radi ne boji se gladi“, govorila je učiteljica, „da je manje umjetnika u državi, a više radnika svima bi bilo bolje“.
„Živjeli mravi i marljivi rad!“, viknula je tada curica iz prve klupe.

Njegov dječji razum prevrtao je učiteljičine istine s jedne na drugu stranu i nalazio ih potpuno istinitima i praktičnima. Pa zaista, ne može čovjek umrijeti od gladi. I tata radi; hrani ga. To mu nekad, kad je ljut, čak i kaže.

„Dok te ja hranim bit će kako ja kažem!“, zvoni mu u glavi tatin glas.

On svira violinu, a tata radi. Je li i on gnjida, kako je čuo da netko viče na ulici na pijanca.
„Mrav je zaista svetac“ – morao je zaključiti u mislima.
Ali u nutrini mu stalno neka tuga, pa ga stišće od želuca, grči mu se u prsima, tuče mu neki pritisak u glavu. Istina je to tako očita, a opet, nikako misao da mu sjedne u srce.
Bio je on, inače, jedan od onih nježnih i šutljivih dječaka, s tužnim očima, koje svi vole, i spontano brane, kao nešto dragocjeno i osobito.

Sada hoda pognute glave.
„Tko radi ne boji se gladi“, učini mu se da piše na prometnom znaku dok je prelazio cestu i ulazio u park prema svojoj ulici.
Gledajući tako u zemlju na puteljku najednom naiđe na mrave. Nešto kao da ga je iznutra ujelo pa naglo skoči i počme mrave bjesno gaziti nogama.
Skače po njima, a suze mu liju ko kiša. Duhvati štap s ruba ceste, u bijesu, i počme rovati za mravima, stazu po kojoj hodaju, kućicu, sve. Frca zemlja naokolo. Zaustavljaju se ljudi i čude se djetetu, što ga je spopalo.
„Evo vam, na! Crknite puna želuca, gadovi!“, viče iz sva bijesa, skače po mravima i plače.

Napisao: Petar Nodilo

U nutrini svakog čovjeka žive i mrav i cvrčak. Ako si ubio svoga cvrčka, iako hodaš, mrtav si. Razmisli, nije li vrijeme da se oglasi davno utihla violina u tvojoj nutrini?
„Srce ima razloge koje razum ne poznaje!“, kaže filozof Pascal. A Isus kaže da čovjek ne živi samo o kruhu. I da se ugledamo u vrapce koji niti siju niti žanju, a ipak ih nebeski Otac hrani.