61. TANJUR OD SLONOVAČE

 

        Bio jedan tanjur od slonove kosti, izrezbaren do u tanku mrežicu, po kojoj su se uvijale i izvijale ljupke kovrčice vriježa, treperenje lišća, i ostale miline. Nije služio tomu da udomljuje voće ili slatkiše, služio je tomu da stoji uspravan, i pruža užitak očima. I oči su se divile zračnoj, nestvarnoj mandali, koja je nekada – nezamislivo - bila kljova golemoga četveronošca.

        Bjelokost, slonova kost, neumjereno se gizdala svojom čipkastom geometrijom.

        “Što se može mjeriti s mojom lakoćom, finoćom, otmjenošću, i prozračnošću”? pjevušila je svom svojom čipkolikom rezbarijom. “Hvala Bogu, nema mi ravne – ja sam remek-djelo, vrijednost bez takmaca, umjetnina bez premca”!

        Tako je to išlo iz dana u dan.

        Dok nije nekomu dosadilo.

 

        Na iznenađenje svih, bio je to prostor – prazan prostor.

        “Bi li se ti, bjelokosna mandalo, uopće vidjela, da nema mene između svih tvojih, i najtananijih čipaka? Da me nema ispod tvoje mrežice, koju dah leluja? Rezbarije bi ti bile slijepe, ne bi disale, ne bi uopće postojale! Kakve vriježe, kakva treperenja – sve bi ostalo gusto i zgvalano, kao nemušta gruda gline! Prema tomu, kad se oči dive tebi, one se zapravo dive meni! Jer da ja nisam ušao u tebe, debela kljovo, zar bi te uopće bilo vrijedno pogledati? Zapamti – ono što se u tebi gleda s udivljenjem, to sam ja”!

        Budu}i je kljova po ćudi i naravi tupa, ona je takvom ostala i kad su ju izrezbarili u čipku. Stoga nije umjela smisliti odgovor. Prostorovo umovanje nadilazilo je njezino. Razboljela se od jada, požutjela, ta bila je – ne zaboravimo - zub. I prvom je zgodom prepukla.

        A moglo se odgovoriti, naravno...

 

 

        Sudbina je i kad ne znaš, i kad znaš...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)