Nakon svega što mu je Marta ispričala dolazio je do nje kad god je to bilo moguče. Tada bi zajedno provodili  vrijeme  u raskoši šume. Učili jedan od drugog, šuma je puna zanimljivosti i iznenađenja. Jednog dana Marta izjavi.

-         Ostarjela sam, dug je put kroz šumu do kuće, neznam  do kad ću moći odlaziti tamo. Molim te ako ikad uspiješ proći i sresti Lunu uruči joj moje pozdrave. Reci da nikad nisam prestala misliti na nju i nadati se njenom povratku.

-         Marta tko zna što nam nosi sutra. Osim toga već duže vrijeme imam neke planove sa livadom i hrastom. Sad nakon svega što sam saznao realizirat ću ih.

-         Što namjeravaš Nikola?

-         Livada će biti okružena zidom, sagradit ću malenu kućicu, recimo kao ova ovdje, gdje ću moći živjeti. Ne mislim tamo biti sam, ti ćeš doći k meni. Zajedno ćemo čekati možda netko dođe. Ujedno bit čemo čuvari prolaza da nitko ne može otići, a ako tko dođe dočekat ćemo ga.

-         Sviđa mi se, jako mi se sviđa. Kad je moj otac stigao bio je zbunjen. A sigurno je sa Lunom bilo isto. Molim se cjeli život da je pronađena i prihvačena .

-         Vjerujem da je tako

.........

Nikola se primio posla. Novaca mu nije nedostajalo. Otkupio je zemlju u šumi, to mu i nije bio problem jer je bio šumočuvar.Radovi su napredovali. Želio je da što prije završi pa da se Marta preseli u maleni dvorac. Da, jer to je bio čarobni dvorac. U sredini tog dvorca ponosno je stajao ogroman hrast. A njih dvoje su čekali, lutali šumom, pa opet čekali.

Jedne noći Marta u tišini ode. Otišla je u snu. Sahranio ju u grobnici unutar zidina.

Ostao je sam. Skrhan odlaskom Marte sve manje je izlazio u šumu.  Izležavao se u sjeni ogromnog hrasta. Sve njegove želje i misli bile su sa druge strane prolaza. Nadao se da će se otvoriti pa da konačno ode tamo. Od kako mu je Marta ispričala svoj život osječao je da njegova lutanja imaju veze sa tom drugom stranom. Još uvijek mu je sve bilo nejasno u toj staroj šumi koju je toliko volio.