SVECI I OSTALI

 

Tada su Ga neki poznavali kao čangrizava starca. Sjedio je pred kućom u dnu bazara i ispaljivao jetke metke u leđa prolaznika – kako ženskih, tako i muških. Bazar, pun zabrinutih ljudi i trpkih mirisa, ljuljao se u dimu lule. Susjedi su Mu zimi donosili drva, ljeti pivo, a cijele godine duhan. Odjeća se na Njemu sama krpala, a kad je ogladnio, prošetao bi se po suncu, i kao biljka se napunio snagom.

One, koji su mu se klanjali, tukao je štapom. Nabacivao se na njih pregrštima pepela. Bježali su i vraćali se. Tjerao ih je psovkama. Odlazili su i vraćali se. Onda ih je pitao, podrugljivo, prezrivo:

“Zbog čega se stalno vraćate”?

“Zbog tebe”.

“Znači, volite batine”?

“Volimo tebe”.

“Budale – a zašto”?

“Ne znamo”.

One, koji su ga u velikomu luku zaobilazili, mamio je slatkišima, što su mu, zamotani u svilen papir, padali s oblaka. Poneki od zaobilaznika prilazili bi oprezno, uzimali slatkiše, i hitro se udaljavali. A mnogi u bazaru zavidjeli su im na slatkišima; po dućanima se šaputalo o izabranima, o odlikovanima, o naročitima. Starac se smijao svojim krezubim smijehom.

“Ha, ha, ha! I oni misle da su nešto od Mene dobili”!

Jednoga jutra cijeli se bazar probudio u jednomu drugom gradu, među drugim ljudima, u drugomu dobu i vremenu. Svi su se smiješili, radosno obavljavali svakojake blagorodne poslove, svi su znali da su oduvijek tu, oduvijek sretni. Nitko da se začudi čaroliji, nitko da upita: otkuda ja ovdje?

A oni tjerani i psovani, tek oni...

Dok su oni drugi, mamljeni slatkišima, i dalje obilazili krugom oko Divnoga grada, tu i tamo se zalijećući unutra, grabeći poneki slatkiš, i izlijećući.

“Zbog čega dolazite”? pitao ih je Kralj. 

“Zbog slatkiša”.

 

Onda Kralj pozove one nekad tjerane i psovane, pa im rekne:

“Blaženi, zaboravili ste batine i psovke. Ali Ja nisam zaboravio, niti mogu. Jer bez onih batina nikada se ne bi vodio onakav razgovor...”

“Kakav razgovor, Gospodine”?

“Razgovor od tri kratka pitanja i tri još kraća odgovora. U kojemu je rečeno sve što nebo nad zemljom, i zemlju pod nebom drži! Neponovljivo divan razgovor! Kad bismo ga još samo jednom ponovili...”

Oni odmah predano kliknuše:

“Ponovimo ga, Voljeni, ako Ti je s voljom...”

I istoga se časa nađoše u staromu bazaru, među zabrinutim licima i trpkim mirisima, nezačuđeni što nisu tamo, što su ovdje, gdje im po leđima pljušte udarci batinom - a starac, što li  grakće, što li dimove otpuhuje.

 

 

Nisu nebesnici samo na nebesima.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC,knjiga 7. (neobjavljeno)