SUSRET U PUSTINJI

 

        Bio jedan kamen u pustinji, koji se raspuknuo na dodir vjetra, a onda su iz njega progledala dva oka krupnih tamnih zjena, dva zaustavljena kolobara bez treptaja. Ona su gledala u nešto nikad još viđeno, nešto po prirodi nevidljivo  – da u tako nešto gledaju, moglo se vidjeti po netremičnosti pogleda. Da je netko mogao pogledati u te oči, zapiljio bi se u njih, u njihovu svetu usredotočenost, kao da su one same taj nikad viđeni i nevidljivi prizor. Ali tko da to vidi? Uokolo bijaše pustinja – pijesak koji zatrpava sve pute.

        Pustinjom je jednoga dana, ipak, dopješačio čovjek.

On se bio zavjetovao da će pretražiti sav taj neizmjerno promjenjivi krajolik pijeska. Nije znao što zapravo želi naći. Onda se dogodilo  nemoguće: kad se sagnuo da zaveže svezice na umornim cipelema, sreo je te oči, taj raspukli kamen, taj jedan među kvintilijunima. Podigao je i stavio na dlan dva oka u kamenu, zagledao se u njihov pogled.

        “Izgledaš kao da si ugledao ono, što ja cio život tražim”, promrmlja.

        Kamen je šutio.

        “Daj mi da i ja vidim”, prionu čovjek željno.

        Kamen je šutio.

        “Ja moram vidjeti ono, što ti vidiš”! riknu čovjek.

        Mogao je razbiti kamen, ući u nj prstima, pretražiti mu utrobu. No znao je da na taj način ne bi ništa našao. Umjesto toga, on se spusti u dva tamna vrtloga kamenih zjena. Uroni u njih, nestane s površine. Ne ugleda prizor koji ih je stvorio i začarao, ali dotakne nepomičnu, strašnu zadivljenost pogleda, pred kojim se prizor skinuo do gola.

        “Ugledaj moj pogled,” uzdahnu tada kamen, “i ugledat ćeš prizor, koji gledam.”

        Čovjek prošapće: “Gledam”.

        Potom, još tiše: “A zašto ti”?

“Ja nikada neću ni pokušati opisati što vidim. Jer onda bih morao zastati s gledanjem. Moje su oči jedini svjedok da ga vidim. Gledaj moje oči i vidjet ćeš“.

 

        TKO VIDI MENE, VIDIO JE OCA.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)