102. SUNČEVA SJENA

 

        Bila jedna sjena koja je škripala, dok se sunce oko tornja okretalo. Škripala je kao zarđali stroj cirkuskog vrtuljka.

Toranj je šikljao iz sredine trga, poput jarbola kružne plovidbe. Uokolo trga redale se uznosite zgrade – hram, sudnica, vijećnica, učilište – sve ljepša od ljepše, važnija od važnije. Toranj je strijeljao uvis od svih viši, sa sjenom, koja se škripavo kretala u krug.

        Na toj su se sjeni vozile ljudske i druge duše.

        One su se vozile, jer ih je vožnja u krug uvjeravala da se nešto pomamno uzbudljivo zbiva – da su kružno nošene kroz četverokutnu sliku, što se stalno mijenja, a one bez napora iste, pa iste. Ništa nisu činile, a činilo se da čine, i ta im je tlapnja neumjereno prijala.

        Na vršak tornjeve igle spuštao bi se s vremena na vrijeme bog sunca. Tamo je plesao. Trg bi zaglavinjao od njegova plesa. Zgrade bi mijenjale mjesta. Zgrade bi mijenjale značaj. Zgrade bi klečale pred  maljem groma. Samo se toranj držao sredine na tlu i šiljka u visinama. Samo se sjena nije mijenjala - ona je stalno išla u krug, u krug, u škriputavi krug.

S vremena na vrijeme bog bi se spuštao kroz iglinu šupljinu ravno na sredinu trga. Tada bi sjeo u zarđalu sjenu i vozikao se s dušama, koje su se u tomu času zatekle u vrtnji.

Razgovarao je s njima. Pričale su mu o prizoru, kroz koji upravo putuju. Je li to bila slika vijećnice, tamnice, slika učilišta, gubilišta, sudnice, ludnice, hrama, krčme, palače, ubožnice, bolnice... svejedno. Kleli su se da ju sada vide prvi puta - zato jer ju nisu upamtili prošloga puta.

        Bog sunca raspravljao je s njima o dotičnoj slici. Do u tančine. A onda ih je pitao o očima koje gledaju. Kakve li su boje? Vide li na daleko? Vide li na blizu? Vide li?

        Dugo je s njima lučio pogled od prizora. Prizori, povorke njih, dolazili su i odlazili - tamnica za petama vijećnici, ludnica u sedlu sudnice, a pogledi, oni su svaki  puta gledali iz zaborava.

Onda se jedna duša – možda i nije bila ljudska – jedna duša među tolikima dosjeti i kliknu:

        “Znam boju svojih očiju! To je boja sunca”!

        Ostale se presenetiše, pogledaše u njezine oči, ugledaše suncolike sebe. I dok su se snebivale, ona prva, ta jedna među tolikima, koja možda i nije bila ljudska, zabaci za rame svoje čuđenje, iskoristi svoju vožnju s nebesnikom, otisne se iz sjene što škripi, uzleti s trošnoga vrtuljka, i zapleše s Bogom na vrhu igle.

 

 

        S VREMENA NA VRIJEME NETKO SE OTME IZ VREMENA U VJEČNOST. 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)