55. ŠTO JE PAKAO

 

        “Ima li kraja i mjesta gdje Tebe nema”? htio je znati jedan čovjek za vrijeme sjedeljke pod jasenom.

        Ostali naćuliše uši.

        “Nema”, odgovori Stranac.

        “A pakao”? oprezno će onaj pitatelj. Uši se još više naćuliše.

        “Što hoćeš s paklom”? upita Stranac. “Pitaš jesam li Ja i u paklu? Da, jesam, zato jer sam u tebi. Ali najprije valja pitati što je i gdje je pakao”!

        “Pakao je... tamo dolje”, izjavi netko, pokazujući palcem prema tlu. “Mjesto mučenja i vatre. Mjesto vječne kazne”.

        “Pakao je izmišljotina, mit, opsjena”, izjavi netko drugi. “Način da se ljudi drže u pokornosti strahom”.

        I naposljetku će neka žena:

        “Pakao je, Divni Stranče, kad ja u Tebe posumnjam. Kad pomislim da možda i nisi divan, da možda i nisi sveprisutan i sveznajući. Jer ako takvoga Tebe nema, onda je život pusto batrganje s hranom, snom, i rađanjem. To mjesto u meni, ta sumnja, za mene je pakao”.

        Nitko više ne zucnu.

        “Koliko vas misli da je pakao pod zemljom, da je mjesto vatre i vječnoga mučenja? Koliko vas misli da je pakao laž i izmišljotina? Koliko vas misli da je pakao stanje, kojega sami sebi stvaramo”? pitao je Stranac.

        Najviše se ruku podiže za prvi odgovor, nešto manje za drugi, a najmanje za treći. Stranac se činio potištenim.

        “Zar bi Bog, milostivi Otac, svoju djecu kaznio tako okrutnom kaznom - vječnim smradom i vatrom? Zar bi dopustio da im plitkoumni tumači Boga i drugi strahovladari prijete takvim neprispodobivim bezdušjem? Ove su misli, djeco, uistinu pakao”.

        Šutjelo se, samo je jedna ptica potvrdila Strančeve riječi žalosnim piskom.

        “Došao sam vas izbaviti iz pakla”, tiho, ljubazno rekne Stranac. “Pomozite Mi... Ja ne želim biti svemoćan bez vas”.

 

         Nebo čeka, zemlja je na potezu.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)