39. KAMEN KOJI GORI

 

        Ima jedan kamen, kažu, koji gori kad god netko bude nepravedno optužen, bez razloga povrijeđen, nevin potvoren. Na početku vremena, u zori zbivanja, kamen je mirovao uživajući u sebi, sretan što je samo kamen. No kako je vrijeme teklo, a teklo je sve brže, tako se s kamenom stadoše događati čudne stvari, nespojive s njegovom kamenošću. Počeo je sve češće gorjeti.

        Znao bi zapalucati, zažariti se, rujno zaplamtjeti. Inače tvrd i šutljiv, jaukao je zbog tuđega neodbolovanoga bola. Zaklinjao nekoga u visini i daljini tražeći da prestanu nepočinstva i prognaju se hudobe. Poslije se sporo i nesigurno hladio. I sve se više plašio da će, goreći, zaraziti drugo kamenje, i da će zemlju spopasti opći požar.

“Je li ono ludi kamen”? pitalo se s lijeva na desno.

“Ono je munjin kamen”, govorilo se odozgo na dolje. 

“Ono je sudnji kamen”, kazivalo se iznutra prema vani.

Uzalud je na svojemu nijemom jeziku objašnjavao da ljudsko zlotvorenje potpiruje skrivenu vatru u kamenu, i, tko zna, možda i u vodi, u zraku, u šumama.

 

        Taj kamen, kažu, danas gori danonoćno, te više i ne stiže biti kamen - on je sušta vatra. Ali vatra koja ima ćud vjetra, i kojoj je baš-čelična snaga pohranjena u umu čovjeka .

 

 

        POSLJEDICA ČISTIJA OD UZROKA...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)