97.ŠTO JE ČOVJEKU HRANA

 

       Bio jedan bog stada, i bio jedan bog žita, i oni se nikako nisu mogli složiti oko toga tko je od njih čovjeku potrebniji. Onda su se okladili, priredili gozbu i pozvali na nju božicu zore, boga vatre, boga mjeseca, bogove mora. Bogovi su trebali kušati plodove njive i darove stada, da bi odlučili što je bolje i čovjeku važnije.

        Svaki od dvojice iznio je na stol ono, čega je bio gospodar. Bog stoke natakao je mlijeko i sirutku, nudio sir i vrhnje, i ogrtače od ovčje vune. Drugi je bog neumorno pekao kruh na raznorazne načine. Pozvanici su, razdragani, i jeli i pili. Ali nitko od njih nije mogao istinski utvrditi tko je od dvojice zaista potrebniji ljudima.

        “Čovjeku su najvažniji vuna i mlijeko,” tvrdio je bog stada.

        “Čovjeku je najvažniji kruh,” tvrdio je bog žita.

        Onda se netko dosjeti i reče:

        “Da pozovemo čovjeka.”

        Dođe čovjek na bogovsku gozbu, najede se i napije, i izjavi:

        “Mlijeko i vuna su nas othranili i od zime obranili.”

        Kako li je likovao bog stočara! Ali bog ratara kliknu:

        “Jedan čovjek, jedan glas. Budući da smo dvojica, pozovimo još jednoga svjedoka.”

        Dođe, dakle, još jedan čovjek. Najeo se i on, kušao sve one puste vrste kruha, pa izjavio:

        “Zbilja, što je važnije od kruha?”

 

        Onda u gozbenu dvoranu ubata Višnji u liku prosjaka. Hramao je i kašljucao. Posjedoše ga za stol, dadoše mu i kruha i mlijeka; polako je pio, polako zalogajio, a kad je s tim završio, pogledao je poprijeko i jedne i druge, pa upitao:

        “Recite mi, zar je čovjek samo tijelo?”

        Gledali su ga zabezeknuto, i bogovi i ljudi.

        “Kako to misliš?”

        “Kladili ste se oko toga što je čovjeku važnije - mlijeko ili žito. Vidjeste da je podjednako važno. Ali pitam vas: zar je važna samo hrana tijela?”

        Opet su ga pitali što mu je na umu. A on reče:

        “Čovjek je svojega tijela konjanik. Važno je, naravno, hraniti konja. Ali se i jahač mora svojom hranom krijepiti, zar ne? Kažite mi, gdje je među vama onaj, koji je za to zadužen?”

        Bogovi stadoše zagledavati jedni druge, šaptom se prozivati, ali se nitko od njih ne odvaži izjaviti da je on taj. Onda prosjak zbaci sa sebe dronje i zablista u svoj svojoj divoti. Dvorana plane kao podnevno sunce.

        Višnji podiže kalež sa zlatnim pjenušcem, i krikne put svodova i zidova:

        “Ja sam taj! A ovo je čovjeku hrana - napitak besmrtnosti!”

       

       

       Filozofija je mit intelekta, mit je filozofija intuicije.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.