Dugo sam se penjala spiralnim stepenicama postojanja, žudeći za dodirom oblaka, koji su me čekali u visinama,i kristalnim vratima koji su me čekali, kod posljednje stepenice...

Strpljivo koračajući, sanjala sam o posljednjem dotaknuću spoznaja iskonskih...

Kad se popeh na vrh, vidjeh, da kristalna vrata ne postoje...Nebo je bilo previsoko da ga dosegnem, a zemlja predaleko, da bih se vraćala natrag...

Tada shvatih, da se trebam otisnuti sa zadnje stepenice postojanja,i baciti se u bezdan,  vjerujući da su negdje na pola puta između moga uzdignuća i potonuća, Njegovi meki dlanovi, koji će me dočekati prije pada...

Ne postoji prije...A ni poslije....Samo trenutak potpunog povjerenja, koji briše i zadnju sumnju u Njegovu Ljubav...Sve ostalo je prijetvorna slika u oku, koja nestaje, kada dodirnemo Njegovu stvarnost...

Pogledom u našu bezraložnu nevjeru u samog sebe, shvatit ćemo, da možemo sve...I pasti, i poletjeti, i puzati i hodati...Neuništivi kroz Njegovu Ljubav, možemo se predati iskonskoj slobodi...