Jedna je ruža danonoćno prizivala pčele,

željela se sa njima družiti, ali nijedna joj

nikada nije sletjela na latice. Ne obraćajući

pažnju, ne obeshrabrujući se, ruža je nastavila

sanjati: u dugim noćima, zamišljala je nebo

po kojemu lete milijarde pčela. Letjele su

prema njoj, slijetale joj na latice i nježno je

ljubile. Zahvaljujući tom svom snu,

preživljavala je dan za danom. Sa dolaskom

sunca, otvarala se. Jedne noći,

prepoznavši ružinu tugu, obrati joj se mjesec:

- Zar te čekanje nije umorilo? -

- Možda i je... Ali, moram se nastaviti nadati. -

- Zašto?

-Ako se ne otvorim, poludjeti ću. -

U TRENUCIMA U KOJIMA SAMOĆA PONIŠTAVA

SVAKU LJEPOTU, JEDINI NAČIN DA IZDRŽIMO

JE DA OSTANEMO OTVORENI...