.....u zadnje vrijeme....u ovo vrijeme.,svi koriste tu misao.,taj izražaj.,tu riječ.,APSOLUTNO--najvise je koriste oni.,apsolutno i onda slijedi popunjavanje praznine--------------------....di se ja gubim prijatelji moji.,u kojim raspravama,u kojim borbama....a za sve je kriv strah.,ili bolje rečeno.,moje bježanje od njega.......iz relativnih promjenjivih usana kazano---apsolutno...,strah je u pitanju.....strah od čega....od sebe....popucale stijenke...popucali savovi....

...Ležim u đubretu vlastite ograničenosti i klijam, neprestano me sahranjuju, šeširima mašu nada mnom, ali zar nije neobično da me uvijek iznova sahranjuju? Jezik se u svijetu ponaša omamljeno, ne umije da dosegne dalje od odnosa riječi i stvari. Tvoje je ime, gospode, sažetak jezika. Sve što kažem izvan toga, nije ništa drugo do puko protivljenje. Oprosti, znam da se ne mogu boriti čitavog života s nekim koga nema.

Gyorgy Konrad, Gubitnik

Da ja pisem knjige, u tim se knjigama ne bi dogadjalo ama bas nista. Pricao bih i pricao sto mi god na milu pamet padne, povjeravao citaocu, iz retka u redak, sve sto mi prodje mislju i dusom...
Punio bih mu usi svakojakim buncanjem i mastanjima. Tek ovdje-ondje u svakom petom ili desetom poglavlju, malo bih zasarao, kao da se toboze nesto dogadja ili kao da ce se toboze nesto dogoditi, toliko da bih ga obmanuo pa da me ne napusti, kao sto obmanjujemo dijete koje smo protiv njegove volje izveli u setnju...

Covjecanstvo je vec dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!...
Ne zanimaju me knjige o jednostanicnim bicima i njihovim sukobima ma kako dramaticni i elementarni bili. Za takvim knjigama mozemo ponekad da posegnemo kao za kuriozitetom ili radi „osvjezenja“ i promjene, onako kao sto podjemo da gledamo borbu s bikovima. Ali u njima zaista necemo naci ono sto nas zaokuplja i muci. Njihov animalni vitalizam nije za nase zube, njihov optimizam za nas je ponesto jeftin, njihovo herojstvo za nas je pomalo karikatura...

Za moj ukus, osnovni je nedostatak novije literature bas to-sto je nedovoljno intelektualisticka. Covjek se, naime, po sveopcem priznanju, u toku vijekova i tisucljeca, jako, jako razvio, cerebralizirao. I kao sto je nekad davno, uglavnom, sjekirom od kremena ubijao sobove, tako on danas, uglavnom, misli; dube, kopka, analizira. Pa zato kao sto je nekad prikazivati covjeka znacilo uglavno prikazivati ga kako lovi sobove, danas prikazivati covjeka  moralo bi, uglavnom, znaciti prikazivati sto i kako on razmislja. A kad umjetnost to ne cini, il ne cini u dovoljnoj mjeri, ona ocevidno podbacuje u poredjenju s umjetnoscu pecinskog covjeka...

Tegobi usamljenosti instiktivno trazi lijeka u sve dubljem poniranju u nju. ( Kasnija ce ga iskustva u tome potvrditi: naucit ce ga uzaludnosti pokusaja da samocu obmane i zaglusi vanjskom vrevom.)

Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao?
Ako je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Meša Selimović - "Derviš i smrt"