1. RAZVRAT U PUSTINJI

 

        Išli su kroz pustinju, pješke, a ona je odmicala pred njima sve dalje. Vode je bilo još samo na dnu ploske. Izgovarali su tek jednu riječ:

        “Vode”!

        “Kad se popije zadnje”, odgovarao je jedva čujno.

        Teturali su, teturao je.

Popio se zadnji gutljaj, a ono ništa.

“Zadnju kap”, prošaputao je.

Nagnuli su, svaki svoju plosku, dok i ta zadnja kap nije kliznula niz grlo. Stranac tada uze palicu, i udari po prvomu kamenu. Iz kamena šiknu prohladna, bistra voda. Baciše se u mlaz sunovratice. Pili su i kupali se, smijali se, klicali, plakali. Od vode se napravi jezerce. Po obali niknu cvijeće i trava.

Stranac je stajao i gledao. Oni na Nj zaboraviše, toliko bijahu obuzeti divotom vode.

 Napokon se netko od putnika sjeti i doviknu:

“A Ti? Zašto stojiš i gledaš nas? Siđi da se napiješ i okupaš“!

“Ja to činim kroz vas”, odgovori Stranac. “Tolika grla utažena, pa zašto bih pio još i kroz ovo jedno”?

 

 

Može Mu se...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (neobjavljeno)