PUT U RAJ

 

Neke duše u rajskomu svemiru nikako nisu mogle povjerovati da su tamo. Usred raja, vapile su za rajem. Oko njih je svjetlucao biserni smijeh.

 

“Tko se to smije”? pitaja je jedna, prekinuvši lelek.

“Ti sama”, glasio je odgovor.

“A što je smiješno”? htjela je dalje znati.

“Ti sama”.

“A tko me je smjestio u ovaj podrum”?

“Ti sama”.

“Hajde, ne bulazni. Nego mi reci tko je taj tko mi brani ulaz u raj? Sveti Petar”?

Stanka od nekoliko ljudskih godina. A onda:

“Zna se, draga. Ti sama”.

Duša je već bila malo sazrela. Pomislila je:

“Možda ima tu nešto...”

I kazala put bisernoga smijeha:

“Kad se ogledam, vidim sebe u mrkoglednu krajoliku, sve mrgoda do mrgode, sve mrština za mrštinom. To nikako nije moj svijet. I nikako ne bih mogla svojom voljom sebe smjestiti u nj”.

“Naopak ti je pogled. Preusmjeri ga, pogledaj u suprotan smjer”.

“Gdje se nalazi suprotan smjer”?

“Unutra, unutra”.

Duša nije ništa rekla, ali je pomislila da zacijelo razgovara sa zlobnim duhom. Poslije još jedne stanke od nekoliko ljudskih godina, pomislila je:

“Ovi se još smiju. Možda ima tu nešto...”

Stala je izvijati pogled u sebe, nenaviklim smjerom, put sedme strane svijeta. Izvijala ga je godinama, i još godinama. Kad je jednoga dana i časa uvraćeni pogled jurnuo kroz golemu, bestjelesnu zjenicu svjetla, duša je uletjela u svoj vlastiti smijeh, to jest, u raj.

“Pa to si ti”?! kliknula je zadnjim trzajem čuđenja.

“Ne, to si ti”, glasio je odgovor.

 

Pojmovnik, redom:

Biserni smijeh = stanje trajnoga blaženstva.

Bestjelesna, golema zjenica svjetla = svevideći duh unutar privida.

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST (još neobjabljeno)